U današnje vrijeme internetizacije, globalizacije, standardizacije, legalizacije i ostalih –acija lako nam se može učiniti da razlike (među društvima, kulturama, pojednicima, you name it) postaju ugrožena vrsta. No, pogledamo li malo bolje, s olakšanjem možemo utvrditi da su još uvijek žive i zdrave, i da nas svakodnevno uveseljavaju.

Uzmimo, na primjer, jedan univerzalan ljudski fenomen trudnoće i poroda. Bilo da ste rodile ili ne, ili da to u nekom doglednom (ili nedoglednom?) vremenu planirate, vjerojatno imate nekakvu predodžbu o tome kako to izgleda, ne samo s biološke strane, već i s one liječničko-zdravstvene, o čemu je ovdje i riječ. Tko će vam pratiti trudnoću? Kako izgleda porod? Koje vam opcije stoje na raspolaganju? Imate li povjerenja u hrvatski zdravsteni sustav kad je riječ o ovim stvarima? Mislite li da je to kod nas riješeno dobro, osrednje, loše ili katastrofalno? Odgovori na ova pitanja ovisit će o vašem vlastitom ili iskustvu osoba koje poznajete, i uglavnom će se, logično, bazirati na hrvatskim prilikama. Ljudi znaju kako sustav u globalu funkcionira, i često ga prihvaćaju zdravo za gotovo, kao da je u kamenu uklesan – ili je to barem dojam koji sam stekla slušajući začuđene ma-nemoj-ispast-će-mi-oči reakcije na moje trudničke priče iz Irske.

A kako to izgleda u Irskoj? Sigurno ne puno drugačije nego kod nas, reći ćete globalizirano. Pa i ne baš puno, ali razlike, one s početka teksta, itekako postoje. Kao prvo, u Irskoj nema ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koja je sama po sebi prilično mršava, barem iz perspektive pridošlice iz hrvatskog sustava. Znači, do ginekologa se može samo u specijaliziranoj bolnici (onoj za ženske bolesti ili rodilištu) ili u privatnoj ordinaciji, što košta finu svoticu. Kao i za sve drugo, i za trudnoću se zato prvo ide k liječniku opće prakse, koji onda upućuje na rodilište, a trudnoću prate zajedno putem naizmjeničnih pregleda.

Već se u ovome nazire jedan prilično drugačiji pristup od onoga u Hrvatskoj. Puno ležerniji, naime. Ako je s mamom i s bebom sve u redu, nema tu nikakvih suvišnih pregledavanja, prepipavanja, nasnimavanja… Kad sam prijateljicu u petom mjesecu trudnoće pitala zna li jel’ nosi dečka ili curicu, rekla je da ne zna jer je zaboravila pitati kad je bila na ultrazvuku, i sad više ne može saznati. Zašto ne, pa zar ne rade ultrazvuk svaki put kad se ide na pregled? A, ne. Ginekolog (a još manje liječnik opće prakse) ionako nema ultrazvuk u ordinaciji, jer u njegovu užu specijalnost ne spada tumačenje nalaza, već se to prepušta radiolozima, radiografima ili kako se već zovu. A budući da nema saznanja o mogućim štetnim djelovanjima ultrazvuka na fetus, on se koristi isključivo ako za to postoje medicinski opravdani razlozi. U zdravoj trudnoći, znači, samo jednom negdje na pola puta.

Isto tako, kad se konačno dočepate tog famoznog ginekologa u rodilištu, on vas (ili ona) neće vaginalno pregledati. Ajme, kojeg li razočaranja! A ako slučajno misli da je vaginalni pregled neophodan, najprije će se stoput ispričati, pa vas još stoput pitati je li to u redu. Dobro, pa koga vraga onda uopće rade na tom pregledu? Ništa posebno. Sestra na šećer testira uzorak mokraće koji ste donijele sa sobom, doktor vam isprepipa trbuh, pita vas kako ste i jel’ imate kakvih tegoba ili pitanja, i aj’ ća. Vidimo se za četiri tjedna (kasnije u trudnoći za dva, u zadnjem mjesecu za tjedan dana). Drugačije nego kod nas? Da. Bolje? Prosudite same. Meni je u trudnoći bilo super. A porod? Porod je pak jedna sasvim druga priča…

nema povezanih tekstova.