Kada bih morala sažeti svoju teoriju ‘kako preživjeti sam/a u bijelom svijetu’, mislim da bi se svela na dvije maksime:

1. ‘Zdrav razum uvijek i svugdje’ te

2. ‘Bog čuva lude i pijane’.

Logika je jednostavna: druga maksima nastupa kad zakaže prva. Naime, iako sasvim osnovna, prva je, u mom slučaju barem, više utopija dobrog odgoja, pravilo potvrđeno iznimkama, dok se za drugu zaista mogu pohvaliti da sam je više puta uspješno empirijski dokazala. A još sam živa!

Hanoi, glavni grad današnjeg Vijetnama, bio je, rekla bih, poprište testiranja te teorije. Hanoi uglavnom pamtim po nekim osobnim događanjima ili osjećajima, i koliko god to možda bilo čudno, ali o gradu koji su do 50-ih godina prošlog stoljeća držali Francuzi te koji je potpuno bombardiran tijekom vijetnamskog rata, ja ponajbolje pamtim neiscrpnost bia hoi-a – točenog piva koje se u bescjenje prodaje na svakom kantunu! U sjećanju mi je još ostao romantični odraz crvenog mosta Hoc na jezeru Hoan Kiem u središtu grada, a posebno kontradikcija smirenosti kojom odiše šetnica oko jezera i živosti svakodnevne gradske vreve u Starom Kvartu oko jezera. To sam vjerojatno zamjetila zato što smo Lynn i ja dva dana kružile oko jezera tražeći teatar u kojem ćemo odgledati tradicionalnu vijetnamsku igru marioneta na vodi, tako da smo ga imale dovoljno vremena i prilike detaljno prostudirati! A i predstavu smo vidjele. Treći dan.

Misterij mi  je, ustvari, kako je to sudba spojila Lynn i mene da putujemo zajedno, s obzirom da obje imamo kompas u glavi naopačke na ringišpil. Rijetko se dešavalo da negdje stignemo bez višesatnih zaobilaznica, uglavnom predjelima kojim turist još nije kročio. Vjerujem da je naše umjetničko ime kojim smo se u Hanoju već uvelike dičile, Bubbles (ona) & Troubles (ja), najbolji pseudonim koji je ikad našao svog čovjeka! Mislim, mi smo se uspjele izgubiti čak i na turi s kajacima! Vođenoj, organiziranoj turi s kajacima!

Znam da zvuči kao science-fiction, ali zaista smo to uspjele prilikom dvodnevnog izleta u Halong Bay, svjetsku prirodnu baštinu pod UNESCO-vom zaštitom, udaljen nekoliko sati autobusom od Hanoia. Halong Bay je fantastičan krajolik bezbrojih krševitih stijena koje posve nasumično strše iz mora – premale i predivlje da bi se nazvale otocima, prevelike i prečudesne da bi prošle neopažene.

Ekipa s kojom smo provele dva dana na brodu brojila je petnaestak i bila poprilično šarolika, premda uglavnom s engleskog govornog područja (Australija, UK, JAR, USA, Kanada) te dvoje Francuza i ja. Često su mi tijekom putovanja ljudi govorili da nisu sreli mnogo ljudi iz Hrvatske, ili općenito ovih naših krajeva, kako putuju; ustvari nekoliko puta sam bila prva koju su sreli. Velika je to odgovornost, biti jedini predstavnik nacije. Zamisli da pomisle da je cijela nacija kao ja? Ajajaja. Na noge, ljudi, na put!

Elem, išli smo prvi dan na taj organizirani obilazak kajacima. Iako se činilo zdravorazumski razdvojiti se i svaka se ponaosob uvaliti nekome od bolje koordiniranih singlesa na brodu – ne!, Bubbles i Troubles su odlučile navesti mak na konac i kajakanje odraditi samostalno u paru jedna s drugom.

Ma nismo se još ni propisno smjestile, a već smo se otpeljale (tj. odnijela nas struja) do obližnje spilje, samo mi, naravno. Tamo smo se malo ‘uvježbavale’ i ‘uštimavale’ (pokušavale izaći). No dok smo mi završile s hihotanjem, vrpoljenjem i vrtnjom u krug te se konačno usuglasile koja će, kako i kada veslati na koju stranu, naša mala grupa nestala je iz vidokruga! Zaključivši da nisu mogli tako daleko odmaći, odlučile smo slijediti neku povorku sjenki koje smo obje nazirale u daljini. No kada smo se, nakon mukotrpnog veslanja i ciljanja kroz neke stjenovite prolaze u kršu, konačno uspjeli približiti jednom od kajaka shvatile smo da te ljude niti poznajemo niti prepoznajemo! Jer bila je to ekskurzija starijih parova penzića. Što, doduše, objašnjava to da smo ih uopće sustigle!

Nakon kraćeg pjevanja HELP od Beatlesa i djetinjeg oduševljavanja ehom, ubrzo smo shvatile da nam ipak nitko neće doći u HELP pa smo krenule veslati natrag prema našem brodu. Ali baš putanjom drugog broda koji je upravo isplovljavao, direkt na njega, i na dva mornara koja su nam s prove prestravljeno vikala: “Mičite se s puta!!! Mičite se s puta!” Ha, ko da ne bi da smo znale kako!!! No vještim manevrom koji nas je skoro slupao o stijene u zadnji smo tren uspjele mimoići brod u cijelosti (!), nakon čega smo ipak odlučile uskočiti u more i u maniri Ester Williams otplivati kajak natrag natrag na brod.

Tamo smo dočekale ostatak ekipe, koji su nam priznali da su primjetili da nedostajemo, ali da su jednostavno zaključili da smo se negdje izgubile i da nas se vjerovatno ne isplati čekati… A ti ljudi su nas poznavali niti puna 24 sata!!!

Drugi dan smo išle na slobodno penjanje, što je meni išlo sasvim dobro dok nisam nekako uspjela skrenuti iz pravog smjera (lakšeg) u krivi smjer (teži: ravnu stijenu), te baš u tom trenu napraviti još jednu kardinalnu pogrešku: pogledati nadole. I tad sam shvatila da je “pravi put” za mene – ipak – nizbrdo! Lynn je to shvatila već na samom početku prvog uspona, kao i to da strah od visine nije paranoja koju možeš izliječiti viseći sa 10-15 m visoke stijene.

Konačno smo se to posljednje popodne posvetile onome što stvarno znamo: plivanju, skakanju sa gornje palube broda, ispijanju kafa i pića, te kibicanju veoma zgodnog instruktora penjanja Tima, koji se preselio u Vijetnam i jedina je osoba koja živi u Halong Bayu; na plaži, u šatoru, jer je stalno naseljavanje tog područja u biti zabranjeno zbog zaštitnih mjera. Lokalci uglavnom žive u plovećim selima, a super su mi bili mali plutajući supermarketi: žene koje na barkama plove između turističkih brodova i prodaju doslovno sve: od jeftine pive, preko Snickersa do Tampaxa!

Sve u svemu, Halong Bay mi je svakako ostao u sjećanju kao jedno od mjesta na ovom putu gdje je utjelovljena divota: par puta sam samo onako plutala na vodi, gledala okolo u stijene i razmišljala koliko u životu treba imat sreće da stigneš i do tamo… hanojskim stranputicama i inim putevima… Ne toliko para koliko sreće!

A ista je također nužno potrebna da bi se u Hanoju preživjela jedna ‘neugodna osobna epizoda’ i jedna totalna pomrčina zdravog razuma.

Ja sam inače račica po horoskopu, i mi se ni inače s ‘neugodnim osobnim epizodama’ ne nosimo baš  herojski, ali ovom prilikom sam nadmašila samu sebe, kada sam se, u stanju dostojnom jedne dobre rođendanske proslave, odlučila iz tih stopa sama vratiti iz kafića u hostel. Bez mape. Oko 3 ujutro. Ja. Hm. Brilliant idea.

Da li sam previdjela i jesam li uopće imala pojma gdje  je bilo moje skretanje nije ni bitno, ali sam se u neko doba samo zatekla kako već jako dugo, puno duže no što nam je trebalo da stignemo u kafić, hodam totalno opustjelim ulicama Hanoia. Nesumnjivo jedinstveno iskustvo: nisam niti jednom poslije srela nekog drugog putnika jugoistočnom Azijom koji je uspio vidjeti njihove prometnice potpuno prazne!!! Nigdje žive duše, oko 3 ujutro, Hanoi.

Iako mi je u retrospektivi fascinantno to što sam bila sama na ulici tog grada od 6,5 milijuna stanovnika, gdje se po danu jedva može proći od silnih motora, rikši i automobila, u tom me trenutku činjenica da nemam blagog pojma gdje sam, a i da se ne mogu ni sjetiti imena svog hostela, ipak umjesto u istraživačko oduševljenje bacila u totalni očaj. I tako sam se, u naletu zagušujućeg, cjelovitog samosažaljenja (grozota , bez ikakvog kompleksa samo sručila nasred pločnika i otčepila: dugo prije i dugo poslije nisam tako plakala! Kao na pločniku Hanoia. E da.

U nekom momentu iz nepoznatog smjera pridružili su mi se prvo muškarac, a potom i žena, koji su me prvo malo promatrali s nogu, a onda sjeli na pločnik pokraj mene.

Žena, moderno sređena za izlazak i pomalo službena, palila je cigaretu na cigaretu i povremeno ustajala prohodati mali krug ispred nas, dok je muškarac samo nepomično sjedio i valjda telepatijom pokušavao dokučiti koji mi je točno vrag, s obzirom da ja nisam bila u stanju izgovoriti jednu jedinu riječ da mu objasnim. Povremeno bih registrirala čudnovatost cijele te situacije i onda onako usputno preispitala njihove motive, ali toliko sam se osjećala rezignirano tada da sam svjesno odlučila da ću rješavati eventualne probleme kad – i ako se dese. Npr. pljačku, koja mi je pala na pamet kad je ženi u ruci zaiskrio žilet, vjerovatno namijenjen paranju torbice, što je čest način ulične pljačke. Ipak, mora da sam izgledala (i bila) toliko jadna tada da me – ako su uopće inicijalno namjeravali – nisu imali srca dotući, pa su me na kraju krajeva motorom odvezli do hostela – za koji je muškarac znao točno o kojem se radi, pošto je Aussie Backpackers jedini hostel u Hanoiu!

Što reći? Da, Bog čuva lude i pijane – ja to garantiram! Ali svima koji putuju sami – i koji imaju izbora, ipak bih toplo preporučila korištenje maksime broj jedan, čisto jer idioti kakav sam ja tada bila znaju ponekad Bogu oduzeti previše vremena!

Vaša Vrtikoza

nema povezanih tekstova.