Vidim ja sve su nešto popularni ovi kulinarski blogovi. Te ovaj, te onaj recept. Pa se još malo poslika. Pa svi gledaju, pa razmjenjuju. Evo, i naša je jamerička koza totalni hit. Pa rekoh, što se ne bih i ja okušala u gurmansko-spisateljskim vodama. Znam i ja fino krkat, jašta.

Pogotovo znam krkat kad me se odvede u fini restoran. Po mogućnosti na iznenađenje, kao što me moj dragi izveo na Dan žena, pa u isti taj fensišmensi restač dođem ravno s posla, u biciklističkoj jakni, s crvenim žmikavim svjetlom priheftanim za stražnji džep izlizanih traperica. I što je najbolje, i tako sramotno odjevena se na kraju uopće ne osjećam nelagodno.

Bila sam, naime, u talijanskom restoranu Jamiea Olivera. Nedavno je otvoren i u Cambridgeu, u takozvanoj Staroj Knjižnici. Sama zgrada je predivna, s visokim kupolastim stropom, koji taj zamračeni restoran, prepun svijeća i visećih prasećih ekstremiteta čini prozračnim i u isto vrijeme velikim (jer stvarno je velik, bivša knjižnica!) i malim (jer zbog visokog stropa uopće nije tolika buka).

Naručili smo steak s pršutom i nekim paradajzasto-čilijastim sosom. I bio je bogovski! Mirišao je onako, na more, i na gradele. Jedino mi je malo previše začinio srdele koje sam krkala za predjelo. Kad njupam sirovu ribetinu, preferiram okus ribetine, a ne proljetnog cvjetnjaka. Ali ajde. Kaže i Stevo Karapandža da ga malo zna pretjerat Jamie s tim biljem.

No, stvarno, to je bila jedina “zamjerka”. Ostala je hrana bila divna. Ništa pretenciozno, jednostavno vrhunski sastojci, jedan uz drugoga.

Usred krkanja, upitala sam svog dragog: “Da ti sad pišeš za kozu, što bi napisao, što ti se najviše sviđa kod ovog restorana?”

“Mmgmvmbmb” – promrmljao je punih usta, pokazujući prstom u svoj steak.

Ae. Ima pravo. Hrana.

Ja bih dodala i veselo osoblje. Iako restoran službeno radi do 23h, mi smo u 23:15 bez problema naručili tiramisu i tortu od oraha.

A sada da ne ispadne da ovo nije post s receptom, evo i mog doprinosa: Jamie u tiramisu stavlja naranču.

nema povezanih tekstova.