Internet je sav velik i moćan, ali još uvijek nedovoljno dugo tu da svatko od nas ne bi znao barem jednu osobu koja će prije vidjeti pismo – iako ono putuje najmanje tjedan dana – nego ijedan mail koji mu/joj pošaljete.

Znam barem nekoliko takvih osoba. A nije u redu da oni ostanu zakinuti za fotografije mojih divnih cimerica, nekog najbitnijeg mjesta koje sam vidjela ili bilo čega finog i/ili odvratnog što smo jeli, lisabonskih pločica, plave gitare, mog kukavičluka u žičari, inspirativne šalice s Pessoinim stihovima, najdraže birtije, druge najdraže birtije, pogleda s brda, pogleda na brdo iz podnožja skupa s mojim žalopojnim pogledom o_bože_ne_moram_se_valjda_stvarno_popeti_ionako_su_sva_brda_ista, nereda na stolu,  vina u čaši na radnom stolu, vina u čaši na tulumskom stolu, vina u čaši na birtijskom stolu (molim lijepo, ne koristimo uvijek istu čašu, a i boje vina variraju)… Zato čovjek lijepo uzme svoje fotografije, smanji ih, da na razvijanje, zalijepi u pismo i onda fino može svom nemoderniziranom prijatelju sve objasniti bez da ijedan od njih pati.

Da ni ne pričam o tome koliko je kjut gledati mini fotografije svega gore navedenog.

pročitajte i

1. Pismo za E. (a nije “Za Elizu”)