Obitelj je tako preživljavala. Sakupljajući smeće za prodaju u daljnju reciklažu. Metali: lim ide za oko 8000 donga za kg pri prodaji japanskoj auto-industriji. Ali meci iz vijetnamskog rata idu daleko bolje: USD 8 za kilogram. Zgoditak, naći metak! Kad smo odlazili s njihovog posjeda, Bill im je dao 5-6 metaka. Ne znam je li to bila nagrada ili plaća. I je li se samilost podrazumijeva?

Bill i Anh su veterani. Obojica su bili u ranim dvadesetima kada su pristupili vojsci – borili su se na strani J. Vijetnama, u savezništvu sa Zapadom, poglavito USA. Billa obitelj nije mogla školovati, zato se pridružio; za Anha ne znam koji je bio razlog.

Stajali smo u Frame of Church dok nam je Anh pričao kako je proveo sedam godina u poslijeratnim kampovima. Tijekom rata je imao plaću od USD 5000,  kojom je podigao kuću u okolici Saigona, koju danas zauzimaju uredi Partije. Njih pet u obitelji skoro da nema ništa. Zato se Anh i bavi ovim poslom – ulogom turističkog vodiča  u DMZ - DeMilitariziranoj Zoni, jednoj od najvećih ironija vijetnamskog rata: oko 10km između južnog i sjevernog Vijetnama, području koje je trebalo biti “tampon” mirna zona nakon oslobođenja Vijetnama od Francuza, a ispalo je poprište američko – vijetnamskog rata nakon kojeg je, nakon rata (od 1975.) do danas, samo od preostalih mina i inog ratnog smeća, ranjeno ili poginulo oko 5000 ljudi.

Na pitanje je li mu to bolno, Anh izbjegava odgovor, govoreći da godinama nakon rata nije imao posao, a obitelj mu je ionako jedino važna pa je samo važno što je relativno dobro plaćen. Iako ga Partija redovno privodi ako vodi grupe Amerikanaca. Pričao nam je kako su Amerikanci imali specijalne svjetlosne lampe kojim su raspoznavali Sjeverno- i Južnovijetnamce po pigmentu u koži, iako pomalo zvuči kao neka legenda. Premda nije legenda da su na mjestu gdje nam je Anh to pričao, na Horrible highway, pucali u leđa južnovijetnamskim civilima, kada je ta cesta bila jedini izlaz iz tek osvojene provincije.

Bill i Anh su nam između ostalog pričali i kako su većinu vremena u rovovima ustvari bili odvaljeni, što na opijumu, što na alkoholu; tako neprestano high nisu ni registrirali što im se točno događalo. Kad bi mislili da će konačno izgubiti  zdrav razum prestali bi na par dana uzimati lijekove protiv malarije i kroz 5-6 dana bi završili na oporavku u jednoj od bolnica na Filipinima. To bi im bio kao odmor. Tako su završili i u Australiji.

Kad govore o Ratu, lica im ne mijenjaju izraz. Bilo je čudno provesti dva intenzivna dana u društvu tako Nepobitne Povijesti. Nisam mogla u potpunosti shvatiti tko je u tom ratu ustvari bio zločest a tko dobar, i je li se ustvari karakteri u njihovim očima uopće dijele po tom kriteriju. Nisam mogla u potpunosti donijeti odluku jesu li oni ustvari heroji ili negativci ili samo vodiči ture.

Nekako nikako nisam mogla izvojiti sebe kao promatrača u tom ratu koji je duboko utisnut u svijest svakog stanovnika Vijetnama i to me poprilično smaralo. Bez obzira na to što smo dva dana provele na motociklima u blatu, posjećujući po najvećoj kiši rovove i šume kaučuka, što je trebalo biti uzbudljivo, cijelo to vrijeme bila sam nekako tužna zbog svih tih degeneralija ljudske prirode. Stvarno smo posebna vrsta.

Ponekad sam na tom putu bila tako ljuta na nas, ljudove.

Kao onda kad sam shvatila da smo sposobni, u funkciji grickalice, skuhati još nerođeno pače – u jajetu. A točno kako sam to shvatila… nikad mi neće dat da to zaboravim!

Stay tuned,

Vrtikoza

pročitajte i

1. Na pločnicima Hanoia: zdrav razum i svevišnja intervencija (Vijetnam)