Jučer je u emisiji Pola ure kulture prikazana reportaža o hrvatskom fotografu Damiru Fabijaniću i njegovom projektu kojim sebi i drugima pokušava odgovoriti na pitanje iz naslova. Svoje je fotografije smjestio unutar bijelog okvira koji je dodatno ukrašen novčanicama, a nakon izložbe će se te iste fotografije moći i kupiti na dražbi, a početna cijena svake će biti u iznosu od onoliko kuna koliko se nalazi u okviru. Što je jednog umjetnika moglo potaknuti na ovakav potez?

Iako je Damir Fabijanić svjetski cijenjen fotograf, s osvojenim brojim nagradama i više od 40 samostalnih izložbi diljem svijeta, njegovi se radovi ne mogu vidjeti u stalnoj postavi ni novog MSU-a, ni Muzeja za umjetnost i obrt. Umjesto toga ga se konstantno kritizira da se prodaje i degradira fotografiju jer se bavi i komercijalnom fotografijom, te fotografira po narudžbi. I dok se gospodin Damir sa svojim kritičarima obračunava na svoj način ja im pak preporučujem da malo prouče povijest umjetnosti te saznaju na koji su način nastajala neka od najcijenjenijih i najpoznatijih umjetničkih djela kroz povijest. Nije li ta povijest puna umjetnika, koji se doduše nisu bavili fotografijom jer ona tada još nije postojala, ali su slikali i klesali za europskie kraljeve, bogate plemićke obitelji, a o Crkvi da ne govorimo? To što mi danas kolektivno možemo uživati u njihovim javno izloženim djelima možemo zahvaliti privatnim osobama i institucijama koje su prepoznale njihov talent te im platili da stvore nešto za njihove potrebe.  Zanima me bi li se ti isti kritičari usudili reći da je, recimo, Velasquezova Las Meninas bezvrijedna slika jer je rađena za španjolskog kralja, s istom lakoćom kojom si dozvoljavaju pljuvati po Fabijanićevim fotografijama Hrvatske jer su naručene za katalog Croatia Airlinesa.

pročitajte i

1. Hrana kao umjetnost na tanjuru
2. Koliko ste zaradili u svatovima?
3. Koliko košta vaše vjenčanje?