Volim filmove koji me na neki način podsjećaju na život. Moj život. A u mom životu, podosta se toga vezuje uz jednu riječ – ljubav.

Ovo, međutim, nije priča o mojoj zaljubljivosti, niti o vezama i vezicama, manjim i većim (ne)uspjesima, oduševljenjima i razočaranjima – vjerujem da takvih priča svaka koza, bila po svom genetskom materijalu i odgoju manje ili više ovcom kad je dohvate leptirići i izgubi glavu, ima dovoljno, i da joj moje ne trebaju .

Ovo je priča o načinu na koji promatramo (svoje) partner(ic)e, o očekivanjima koja od njih imamo, i o toleriranju ‘odstupanja’ od tih očekivanja. Priča o Gitti i Chrisu. Ali takva, da je blisko vezana i za moju (a vjerojatno i vašu) stvarnost.

Vaša je xavikoza, naime, svojedobno, trateći vrijeme na nekakvom online forumu, negdje usred rasprava o ženskim čarapama i subotnjim izlascima naletjela na zanimljivo promišljanje o muško-ženskim odnosima. Anonimnoj je autorici zasmetalo tada što se, kako je ustvrdila, jednostavno nema u koga zaljubiti, jer su u ovoj zemlji gotovo svi muškarci takvi da, eto, uopće ne drže do sebe, usuđujući se, na njeno zgražanje, hodati svim krajevima lijepe naše sa svojim nesavršenim tijelima, neurednim frizurama i polupraznim novčanicima, i još k tome očekivajući da bi se – možda nekad eventualno – takvi nekome mogli i svidjeti(!). Komentar je prije svega, naravno, bio banalan i smiješan. Ali jednako tako, natjerao me da se zamislim: o mojim bivšim, sadašnjem, a i potencijalnim budućim partnerima, i tome koliko su (ne)savršeni (bili). Ono što me, međutim, začudilo bio je zaključak do kojeg sam došla; za razliku od autorice spomenute forumske mudrosti, koja je i sve svoje bivše partnere svrstala među gornji ‘ološ’, ali joj je trebalo neko vrijeme da to shvati i zapita se kako je ikada s njima mogla išta imati, ja sam se zapitala suprotno – kako li su svi ti divni, pametni, lijepi dečki odlučili da žele nešto baš sa mnom? Na stranu nekakva lažna skromnost i pretjerana samokritičnost, nije ovdje o tome riječ; ali, kad razmislite, činjenica da se ljudi u mene baš ovakvu kakva jesam doista zaljubljuju, iako je tu podosta toga što uopće ne odgovara shemama kojima nas svakodnevno ‘zatrpavaju’ – od Plidenta osmjeha do jakog karaktera i sposobnosti da se bude centrom svake zabave – zapravo je divno fascinantna, i u njoj treba uživati. Ali valja iste ‘bjegove’ izvan postavljenih ‘standarda’ dozvoljavati i drugima, a ne očekivati od njih da budu shematski ‘savršeni’, iako sami to vjerojatno nismo.

Njemački film ‘Svi ostali’ (‘Alle Anderen’) na prvi je pogled priča o konformizmu, stereotipnoj ‘savršenosti’ i pokušaju pružanja otpora istoj. U središtu filma mladi je par, Gitti i Chris; njih su dvoje u poduljoj i, može se naslutiti, sretnoj vezi: jedno za drugo prepuni su malih nježnosti, a prema ostatku svijeta odnose se pomalo nekonvencionalno, rado s osmjehom zaobilazeći pravila. Oboje su obrazovani, pripadnici građanskog sloja (pri čemu je moguće naslutiti da Chris dolazi iz boljestojeće, ‘fine’ obitelji – njegovim roditeljima pripada prekrasno zdanje u kojem oboje provode ljeto), a njihova je pomalo nekonformistička priroda podvučena i odabirom ‘životnog poziva’: Gitti je veoma uspješna kao managerica u glazbenim vodama, dok je Chris arhitekt, trenutno bez posla, ali ustrajan u tome da, toj činjenici unatoč, ne prihvaća poslove koji se na neki način kose s njegovim uvjerenjima.

No sve se mijenja kad se mladi par nađe ‘oči u oči’ s Chrisovim susjedom i kolegom arhitektom, Hansom, i njegovom mladom suprugom. Hans je arogantan, sposoban, i svjestan vlastite ‘dominantnosti’; njegova prekrasna – ali i naizgled veoma nježna, i gotovo stereotipno fina u svojim građanskim manirima – supruga (koja je uz to i trudna, dakle savršeno pripremljena za preuzimanje tradicionalne ženske uloge unutar obitelji, ali i veoma talentirana i uspješna dizajnerica, i kao takva utjelovljenje suvremene žene koja ‘može sve’, poput preslike sa stranica kakvog lifestyle magazina ili sheme hollywoodske junakinje) idealna mu je ‘nadopuna’. U usporedbi s njima, Chrisov idealizam i strah od ‘izdavanja ideala’, ali i konstantno unutarnje nećkanje između potrebe da, Šenoinim rječnikom, bude svoj, i one da se dokaže na poljima koja priznaje suvremeno društvo, i u njegovim primarnim ‘valutama’ – novcu, realiziranim projektima, slavi, a onda i obitelji preslikanoj kao iz reklame, u kojoj je muškarac slobodan da igra glavnu ulogu – postat će očitijima nego ikada, dovodeći u pitanje njegov odnos s mnogo ‘prizemljenijom’, samosvjesnijom i u konačnici karakterno jačom Gitti.

I doista, ono što redateljicu Maren Ade bez sumnje zanima njihov/naš je odnos prema ‘dominantnim’ društvenim vrijednostima; pritom ipak treba biti pošten i dati svojevrsnu parafrazu upozorenja  Susan Sontag (u njenom slučaju doduše vezanu uz stereotipno poimanje ‘većine’ koja ratna stradanja promatra samo na malim ekranima i fotografijama):  zaključiti da je model vrednovanja koji prikazuje njen film, dakle mjerenje individualne vrijednosti prema visini koju dosegnemo uspješno se uspinjući na ljestvici prodaje sebe samih na tržištu koje konstantno traži nove ljude s uvijek novi idejama ne bi li ih ‘progutalo’, sveopće dominantan – zapadnjački je arogantno; no u krugu kojem pripadaju Chris i Gitti, kao da nam poručuje autorica, stvari moramo jednostavno uzeti ‘takve kakvima jesu’, i pogledati pobliže što se događa kad se dvoje ljudi koje vežu emocije, ali ih razdvaja različita razina sigurnosti u sebe same i ispravnost vlastitog životnog stila, nađu suočeni sa stvarnošću u koju su uglavljeni, i iz koje teško da imaju otvoren izlaz (primjerice, teško je zamisliti da se oboje odsele na pusti otok). Chris se tako može pojmiti kao rastrgan između ideologije vezane prije svega za neoliberalizam, po kojoj smo sami ono što zaradimo i ostvarimo, ali i potrošimo, prvenstveno kroz statusne simbole – od vina pa do ‘idealne’ obitelji i stana sa stranica Elle Decora, i nekog vlastitog ‘ja’, dok bi Gitti trebala simbolizirati kakvu dušu postmoderne, u kojoj su paralelne struje moguće, dapače one ‘prolaze’ just as anything goes.

No stvari uopće nisu tako jednostavne kakvima se na prvi pogled čine. S jedne strane, teško je ne primjetiti da Gitti zapravo djeluje u i po istom sistemu kao Chris: ona je dio glazbene industrije, pa iako je dano do znanja da radi s ‘manjim’ bendovima, njeno radno mjesto (ona je neka vrst managerice!), strategija, mjera do koje se posao stapa s privatnim životom (posao je predmet njihovih razgovora, kao i telefonskih poziva) svojevrsna su mini replika sustava u koji se Chris možda želi, a možda i ne  želi ‘nastaniti’. Ne želim time reći da su njih dvoje sasvim isti – ali činjenica ostaje da treba biti iskren i priznati da nisu niti toliko različiti koliko se implicira. Bili nositeljima sustava ili samo njegovim ‘tihim protagonistima’, svejedno ostajemo njegovim djelom – i Gitti i Chris su stoga mnogo više nalik ‘svima ostalima’ nego bismo to očekivali prema naslovu filma. Dapače, i sama njihova veza (predivno prikazana u prvih pola sata filma) mnogo je manje ‘nekonvencionalna’ nego se možda doima: zanimljivo je kako su (gotovo) svi mladi parovi s kojima sam razgovarala, a koji su gledali film, sebe same prepoznali u likovima – kada je riječ u dijelu koji se odnosi na Chrisa i Gitti kao ljubavni par, malu zajednicu koja je važna jer je prezentirana kao antipod ‘shematskoj’ zajednici Hansa i njegove supruge, koji kao da popunjavaju ljubavničke uloge umjesto da ih sami stvaraju, kreiraju iznova kako im odgovara; znači li to da smo svi (yours truly included) tihi buntovnici protiv sistema koji pripada ‘nekom drugom’, a u kojem su ljubavni odnosi shematizirani i namjenjeni da ih uvijek iznova reproduciramo – ili možda često (barem neki od nas) nismo u stanju zapravo iskreno (pr)ocjeniti sebe same, vjerujući naivno da smo drugačiji od drugih samo stoga što je riječ o ‘nama’ nasuprot ‘njima’?

S druge (i mnogo važnije) strane, ‘Alle Anderen’ je film koji u promatranju svojih protagonista zauzima vrlo jasnu perspektivu: onu ‘žensku’. Pritom žensko ovdje nikako ne implicira feminističko: stvar je u tome da nam autorica, iako prividno pokazuje oba dijela para, zapravo nudi film kroz ženske oči Gitti, svoje ‘nježnije’ protagonistice: ‘Alle Anderen’ tako postaje film ne više o (ne)konformizmu, već o očekivanjima koja imamo od partnera. ‘Nježnije’ je pritom itekako dovedeno pod upitnik: u jednoj od uvodnih scena u filmu, Gitti i Chris igraju se šminkom, da bi ona zaključila kako mu ista krasno stoji, s čime će se on gotovo prešutno pomiriti. Cilj je naravno bio pokazati da Chris ne ‘pati’ od tipičnih mačističkih stereotipa (vizualno, oboje likova daleko su od stereotipnih muško-ženskih partnera; Gitti je kratkokosa, fizički dominantnija, glasnija u nastupu; Chris se doima ‘slabijim’, sa svojim velikim plavim očima, tih i često u bijelom ili drugim ‘nježnim’ bojama, čime je njegova krhkost dodatno podvučena); no ono što ova scena savršeno ilustrira je njeno (Gittino) očekivanje od svog partnera: ona očekuje prije svega nježnost; a vizualno je naglasiti, make-upom koji kao da vuče na površinu njegovu nježnu stranu (kroz, doduše, pomalo stereotipno poigravanje ‘ženskim’), je kao staviti uskličnik iza nje u rangu stvari od važnosti. Gitti bez sumnje osjeća privrženost partneru – iako ga povremeno poima pomalo inertnim, njegov nježni odnos spram nje (krasno ilustriran scenama vođenja ljubavi) generalno joj odgovara; no Chris nije samo nježan, već i pomalo nesiguran – i kad dođe trenutak da se ova, druga strana njegovog karaktera ispolji na površinu (u susretu s izvorom nesigurnosti, dakle onim koji igra po svim pravilima koja Chris zaobilazi, i u toj je igri iznimno uspješan), to će joj zasmetati, do te mjere da će veza biti dovedena u pitanje. Pritom iz perspektive filma (koja je doista najsličnija onoj Gittinoj) ona postupa krajnje zrelo: testira svoje granice, pokušava se prilagoditi životnom stilu i normama koje je naizgled spreman prigrliti njen odabranik; no brzo shvaća da sve to jednostavno nije za nju, i da njegovo ‘licemjerje’ (koje se prije svega očituje iz razlike u ponašanju spram nje u novom društvu) nije nešto što bi mogla tolerirati. Dodatni problem predstavlja činjenica da se njegova nesgurnost prenosi i u vezu samu – osim u svoje želje i postupke, Chris nije siguran ni u osjećaje, i izjaviti ljubav njemu se polako pretvara u problem, a njoj u opterećenje.

No koliko god mi bila simpatična Gittina strana priče, ostaje činjenica da se nešto u filmu doima elementarno pogrešno: Gitti, koja je svjesna partnerove neobične fragilnosti (ona ga poznaje, zna njegove reakcije – dapače, voli ga, pretpostavka je, jer je karakterom takav kakav jest), vrlo brzo je iziritirana njegovim ponašanjem, koje zapravo proizlazi iz istog karaktera koji mu omogućuje da u drugim stvarima bude krajnje uviđavan i fleksibilan. A kako Chrisa vidimo ko kroz ‘njene’ oči, borba između njihove dvije pozicije počinje nalikovati crno-bijelom svijetu: Chrisova strana je ‘negativna’, simplificirajuća, banalna i shematska (jer on želi biti kao ‘oni’, a oni nisu ništa više doli reprodukcije nekih ‘idealnih’ modela ponašanja), njena pak ‘pozitivna’, uviđavna, tolerantna, ali i ‘svoja’, i stoga u nemogućnosti da apsorbira njegov pretjerani konformizam. Ali koliko god film zahtijevao pojednostavljenja, u životu stvari nikad nisu toliko jednostavne – naposlijetku, nije li dio upoznavanja partnera i prihvaćanje njegovih preispitivanja i promjena? Također, postoji element koji i preotvorena Gitti i prezatvoreni Chris ignoriraju u procesu: onaj komunikacijski. Gitti je brza na jeziku, britka i nema potrebu skrivati emocije, pa niti one koje su direktno negativne spram okruženja, stavljajući ih ponekad oboje u – iz Chrisove ‘nove’ pozicije – neugodne situacije. No jednako tako – što sjajno ilustrira scena razgovora partnera nakon što su popodne proveli odvojeno – ona počesto pretpostavlja (bojeći se gubitka kontrole, koji je njena ‘slabost’), i u tom procesu zaboravi slušati. A slušati nekoga, i otvoreno iskomunicirati probleme – ne na način na koji to čini Gitti, u javnosti i kroz male bijesne upade, već na način na koji to ne uspjeva činiti, dajući drugome prostor da govori umjesto da za njega ‘pretpostavljamo’ – prvi je korak ka razumijevanju, a onda i zajedničkoj promjeni. Paradoksalno, Gittina pozicija tako postaje gotovo jednaka onoj Chrisovoj: svatko od njih reagira zapravo krajnje sebično, a k tome još podrazumijeva da će partner shvatiti njegove namjere, i prepoznati njegov trud za njih oboje. Posebno se ovo odnosi na Gitti, koja pati od ‘boljke’ koja se učestalo pripisuje ženama: ‘mi’ često očekujemo da ‘oni’ čitaju naše misli, i kada ‘da’ doista znači ‘da’, a kada ‘možda’ ili čak ‘nikako’, teško je reći; naravno da je ovdje riječ o stereotipnom pojednostavljenju, ali u njenom slučaju ono dobro pogađa bit problema: Gitti, koja je ‘jači’ dio dueta, konstantno sama djeluje ‘protiv sebe’ (kupujući haljine u kojima se ne osjeća ugodno i ‘formalizirajući’ večere), ali očekuje od partnera da iščita njene prave namjere.

U svemu ovome, Gitti  lagano poprima obris forumašice s početka ove priče: na pojavu nesavršenosti u partneru, ponašanja koje izlazi iz očekivanih okvira, ona pomalo snobovski okreće glavu. Pritom uopće ne impliciram da je Chrisovo ponašanje opravdano – dapače! Ali ono što počesto zaboravljamo je potražiti izvor problema: Chrisove reakcije proizlaze prije svega iz vlastite nesigurnosti, a nesigurnost je nešto ‘izlječivo’, pri čemu je tretman mnogo lakši kada se na nekoga – na partnera – možemo osloniti. Da bi to, međutim, bilo moguće, moraju pasti barijere koje nas sprečavaju da podijelimo dileme – ako ne mogu drugome iskomunicirati osjećaj nesigurnosti i ono što za mene proizlazi iz istog (i skrovišta koja od njega tražim), onda čitava fasada glumljenja podrške gubi svoj smisao. Gittina otvorenost ‘(pre)staje’, međutim, odmah iza fasade; Chrisova hrabrost da je zahtjeva, čini se, također. Paradoksalno, tamo gdje on nije u stanju ‘pravo muški’ lupiti šakom u stol i reći ne svim stavovima osim svojih, ostale crte njegovog karaktera izgubit će na privlačnosti.

Zbog svega ovoga, i trenutak u kojem dođe famozno ‘volim te’ zapravo je najdalje od situacije u kojoj se njih dvoje doista vole: Gitti svog partnera već počinje mrziti (poimajući sada njegovu nježnost kroz samo jednu riječ – slabost), a on (na rubu (pro)padanja u nekakav stereotip o muškosti, koji se ogleda u jednako stereotipnom prijelazu iz vođenja ljubavi u čisti seks) u njoj ‘voli’ njen konformizam njegovom novom položaju, iako je tek površno svjestan da ona isti već odavno prezire, dakle da nije ono za što se – u haljini i ulozi domaćice pred njim, a žene na rubu sloma pred ostalima – izdaje. I premda kraj filma daje naslutiti da u sebi imaju volje za ‘drugu šansu’, nemoguće je oteti se dojmu da je za oboje bolje da (u svojim imaginarnim životima) ‘krenu dalje’ – jer ako su i sanjali o tome da u svijetu ‘istog’ budu ‘drugačiji’, ne kao svi drugi, a svatko se na svoj način tako lako predao ‘istosti’, možda bi za svoj oslonac, za osobu s kojom će one prekrasne trenutke s početka filmske vrpce uspjeti produžiti na mnogo više dana iskrenog pripadanja, a ne tek  pretvaranja, trebali pronaći nekoga tko će taj otpor u njima lakše probuditi. A i svi mi koji imamo tendenciju zaboravljati da voljeti doista nije jednostavno, ali to ne bi smjelo biti vezano uz konvencije i stereotipe, možemo s njima ponoviti lekciju – pri čemu najbolje znate pripadate li ili ne toj skupini…

nema povezanih tekstova.