Kao majka  skoro dvogodišnjeg sina, koja je do prije dva mjeseca bila posvećena isključivo njemu, zadnjih me dana hvata nekakva čudna i neostvariva želja za slobodom. Slobodom od njega, od obiteljskog života, od uloge očajne kućanice, od obveza.

Budući da trenutno Tata (moj Čovjek) i ja pokušavamo svim silama naučiti naše dijete spavati po noći u komadu, mama mora svaku večer izbivati iz kuće kako bi ga Tata mogao sam zbehendlati. I tako ja obnavljam zapuštena prijateljstva, upisujem jazz dance, družim se sa bilo kim ko je u te sate slobodan, ili samo tumaram po gradu.

E tako, neki dan, provodim popodne i večer kod mlađih sestri (koje još žive sa starcima, a koji su taj vikend zgibali na more). Naravno, di’š bolje… Kad se samo sjetim takvih dobitaka na lutriji. SOLO SAM DOMA!!!  Što sam samo sve stigla u ta pišljiva 2 dana slobode…

I skupilo se društvo od 5-6 cura. Prosjek godina 22 (bez mene naravno… Ja bih ih malo postarala). E,  koji show… Slušam ih i totalno se stapam s njima, sudjelujem u prepričavanju jučerašnjeg izlaska kao da sam bila tamo, kao da sam bila pored “Phoebe” dok je u 7 ujutro tukla taksista ružom i krala susjedu jabuku iz auta. Zaboravljam na svoje obveze, svoje dijete, svoju kuću, svog Čovjeka. I uživam. Ja naprosto i konačno uživam u takvoj sitnici, u nekom za mene virtualnom svijetu.

Heloooou!!! Mamice!!!  Čujem neki glas u glavi. Ali ne obazirem se. Stavljam ga na ignore. Ne želim sad razbijati glavu svim onim problemima koji me čekaju kad gurnem ključ u naša odvratna ulazna vrata koja su spremna za glomazni otpad. Želim uživati. Ovdje i sada. S curama koje nemaju većih briga od onih kome je poslala pijani SMS iliti takozvane moby manije, tko joj je komentirao status na fejsu i imamo li dovoljno vremena za razluftat prezadimljeni stan prije negoli se starci vrate. I ostajem, slušam ih, prisjećam se sebe u tim godinama, svojih prijateljica, čak i onih koje više nit ne vidim nit ne čujem (osim što svakodnevno gledam njihove statuse, komentare i slične fejsovske, twiterovske, đimejlovske aktivnosti). Prisjećam se svojih ondašnjih muka, ljubavnih brodoloma, nedjeljnih mamurluka, spontanih izlazaka usred tjedna, spavanja do podneva, dosadne mame koja nema pojma o amabašničemu… Ili najbolje mamine juhice koja liječi i svaki ljubavni brodolom i svaki mamurluk i svaku bolest drugog oblika, pa i puknuti nokat sat vremena prije važnog izlaska iz kuće (pa makar i po cigarete u najbliži lokalni dućan ispred kojeg uvijek stoji hrpa babuna sa žujom u ruci).

Prisjećajući se dvadesetih, shvaćam da sam u njihovoj zadnjoj godini prije one okrugle brojke (okej, nemam problem s tim ali malo mi je teško baš sad to napisat i onak gledat u to)… Shvaćam da sam sad JA ta mama koja će svojoj djeci jednog dana  juhicom liječiti mamurluke i neprospavane noći zbog ljubavnih jada. Shvaćam da će moja djeca ubrzo strepiti nad mojim povratkom s nekog produženog vikenda i nadati se da neću našnjofati miris dima. Shvaćam da ću i ja biti mama o kojoj će moja djeca pričati frendovima da nema pojma o amabašničemu. I oko jedan sat iza ponoći shvaćam da mi nedostaje moj sin, moj Čovjek i moj krevet i da jedva čekam doći doma i sprati sa sebe ovaj odvratni miris cigareta i samo leći u krevet između svojih dečkiju.

napisala: koza i pol

nema povezanih tekstova.