Nedjelja je započela poludepresivno. “Ja ne bih još domaaaaa!” – cvilila sam si u glavi. “Baš se veselim što se vraćam na posao” – lagala sam glasno. Temperatura je i dalje bila preko 30, tuševi su ponovno radili, no do sada su već svi pomalo podivljali, tako da red za tuš uopće nije bio velik.

Ljudi su i dalje bili dobro raspoloženi i hippie pozitivni. Djeca pod naslagama krema za sunčanje i dalje su trčkarala naokolo, Englezima i dalje nije splasnula želja za blesavim kostimima.

Prvo smo popili kavicu dok nam je Norah Jones pjevušila. Baš ljubazno od nje. I bila je baš slatka. Na kraju je rekla “It’s not very often I open up for Slash.”

Nedjelja je bila i dan utakmice između Engleske i Njemačke. Naravno, bilo je organizirano masovno gledanje na velikom screenu. Ja sam se bojala da jadnom Slashu, čiji je nastup na Pyramid stejđu točno kad i utakmica, nitko neće doći na nastup.

Nasreću, i drugim ljudima je bilo očito da je Slash >> nogomet.

Došao je sa svojim tour bendom, u kojem mu pjeva Myles Kennedy, koji je (isusati, sad kad me napadne horda 35+ Axlovih obožavateljica…) zgodniji, simpatičniji i pjeva manje iritantno od Axla Rosea. I naravno, zna tko je prava zvijezda u bendu. Slaaaaaaaaaash!  <3

Kao i obično, nije bio baš rječit. Samo nam je zahvalio, spomenuo neke madrfakers i uzviknuo “It ain’t fuckin’ Reading, man!”

Reading je, naime drugi najpoznatiji festival u Engleskoj. I jako različit od Glastonburyja. Komercijalniji je, u pravilu privlači mlađu publiku (< 25) i pouzdaje se kod prodaje karata puno u listu izvođača. Glastonbury često rasproda karte prije nego što uopće objave lineup. Tako Reading ove godine dovodi kobajagi Guns’n'Roses kao headliners.

S obzirom na to da se Slash i Axl, blago rečeno, ne ljube, Slashu je bilo jako drago, što iako nije headliner, ima masu vjernih fanova, koji ignoriraju tekmu i  vrište na njegove rifove.

Nekolicina Engleza se, naravno, i obukla u male Slasheve. Imali su izrezane gitare od kartona, loše perike i papirnate šešire i grupno su đipali ko blesavi pokraj stejđa. Preslatko!

I tada je uslijedio i moj treći i posljednji plačipička Glastonbury trenutak! Slash nam je odsvirao Sweet Child of Mine! Zahvaljujući marljivim zločestim piratima, koji su skinuli BBC snimku s Glastoa i stavili je na jubito, možete i vi okusiti koliko je to fenomenalno bilo!

Što zbog muzike, što zbog jakog popodnevnog sunca, a djelomično i zbog bezumnog đipanja i urlanja iz sveg glasa “sweeeeeeet child of mineeeeee”, nakon Slasha sam morala prileći ispod drveta i krknuti smoothie od jagoda i lubenice.

U nedjelju smo još stigli i na Jacka Johnsona, koji se onako krkanski prezgodan kakav je, rascmoljio dok nam je izvodio pjesmu koju je napisao za svoje friško dijete; fenomenalni kanadski bend, ili bolje rečeno orkestar, Broken Social Scene; te LCD Soundsystem.

Za sam kraj smo se odlučili za nedjeljni headline. Stevieja Wondera. Svi su očekivali da će se s njim pojaviti i Michael Jackson, ali ništa od toga. Stevie je bio simpa. Malo je bulaznio o djeci kojoj treba pomoć i te neke sheme, što je bilo OK. Pretjerao je kad je krenuo izjavljivati ljubav svom drugu precjedniku Obami, ali ajde. Svima je simpatičan, a i vidiš da je deda malo probimbio.

Na kraju je na pozornicu izašao Michael Eavis i onda smo svi skupa pjevali Happy Birthday. Sretan rođendan Glasto!

Ja ću ići opet. Što češće. Preporučam i vama. Veliki festival, za veliki odmor.

Mene još uvijek, evo nakon skoro tjedan dana, drži neki postfestivalski blues. I evo obećajem da je ovo zadnji post… do sljedeće godine.

pročitajte i

1. Glastonbury 2010 Report, dio prvi
2. Glastonbury 2010 Report, dio treći
3. Glastonbury 2010 Report, dio drugi