Svake godine krajem sedmog mjeseca krenu, čini mi se, iste priče: previše je ‘revolucionaran’/nije dovoljno ‘revolucionaran’ i elitistički je; totalno ignorira gledatelje i previše se bavi gostima/super je jer su na njemu i poznati i ‘nepoznati’ potpuno jednaki, i nitko nije ‘zvijezda’; program je nedovoljno konceptualan/super je jer ‘pokriva’ toliko različitih filmova; nije to više što je nekad bilo/svake godine je sve bolji!; tamo dolaze samo snobovi i oni kojima je do alkohola, a ne filmova/to je najveće okupljalište pravih filmofila; ni partyji više nisu što su nekad bili/svaku večer je ludo, pa sve do zore…
I tako unedogled.

Riječ je, naravno, o Motovunskom filmskom festivalu. Svake godine iznova Motovun podijeli mišljenja, razljuti kojeg pravog filmofila jer je put dalek (i ne baš jeftin), dovede u naše krajeve barem jednu malo veću zvijezdu (iako, ruku na srce, još uvijek hrvatski festivali – za razliku od, recimo, susjednog Sarajeva – nisu pronašli načina kako da postanu pravim ‘zvjezdanim’ okupljalištima, a niti Motovun tu nije iznimka), a one sretnike koji se odvaže popeti na brdo filmova oduševi ili razočara svojom konačnom selekcijom filmskih poslastica. I istina je, može se tu pričati i o mogućem skretanju s originalnog ‘alternativnog’ puta, i o promjenama koje je festival doživio tokom godina, i svemu onome što je postalo bolje i gore od svog prvog pa sve do prošlogodišnjeg, jedanaestog izdanja – a nastavit će se mijenjati i na ovogodišnjem, dvanaestom po redu. Može se – ali ruku na srce, ja o tome uopće nemam namjeru govoriti

Nisam ‘dijete Motovuna’, odrasla na prvim, najznačajnijim godinama festivala, ali sam njegova vjerna pratiteljica unatrag zadnjih nekoliko godina, otkad sam otkrila ljubav spram volontiranja; i – premda niti jedna godina do sada nije bila identična prethodnoj (ili možda baš zato?),a  bilo ih je i boljih i lošijih – uvijek mu se iznova vraćam: i atmosferi, i divnim ljudima koje tamo znam, i s kojima je pravi užitak ‘svađati’ se poslije projekcija i izmjenjivati dojmove za doručkom, i prekrasnom gradu…ali prije svega filmovima. Jer filmovi su ono što je u Motovunu (ipak) najvažnije, i o čemu najviše želim i volim pisati. Kako je festival prije svega veeeeliki skup filmova na jednom mjestu, i nemoguće je baš sve pogledati, nije loše unaprijed se zapitati što je ‘obavezno’ unijeti u raspored, a što možda i preskočiti. A koje bi bolje vrijeme bilo za ‘pretresti’ glavni festivalski program i – priznajem, pomalo naslijepo – odabrati ono što se jednostavno ne smije propustiti, nego svega par dana prije početka festivala (koji ove godine počinje u ponedjeljak, 26. rujna, i traje do 30.), paralelno s laganim pakiranjem stvari i ‘psihičkim pripremama’ za tjedan dana uživanja?   Naravno, selekcija je ipak prije svega stvar osobnog dojma i očekivanja – a na vama je da mi vjerujete na riječ

Ali, krenimo redom…
Ovogodišnji motovunski program možda jest pomalo ‘ziheraški’ – u njemu ćete, naime, naći brojne filmove koji su u zadnje dvije godine osvajali nagrade po drugim festivalima, pa je lako dobiti dojam da selektori nisu htjeli mnogo riskirati u svom izboru – ali, ruku na srce, moje malo filmofilsko srce ostalo je instant oduševljeno istim, jer je na jednom mjestu okupio čitav niz (potencijalno) sjajnih naslova, te bi mogao biti i najbolji u zadnjih nekoliko godina, čak i ako u sebi nema nekih (barem naizgled) većih iznenađenja. Lijepo je vidjeti da u konkurenciji ima i podosta filmova iz regije (‘Besa’, ‘Srpski film’, ‘Slovenka’, ‘Flešbek’…), a našao se tu – iako ova godina po broju naslova neće ostati zapamćena kao jedna od boljih – i jedan domaći film, ‘Sedamdeset i dva dana’ Danila Šerbedžije, koji u Motovun dolazi odmah nakon pulske premijere. Nije se bježalo od potencijalnih kinohitova – prije svega je ovdje riječ o švedskom filmu ‘Män som hatar kvinnor’, ekranizaciji romana Stiega Larssona, ali i o dokumentarnom filmu ‘Bébé(s)’ Thomasa Balmesa – ali ni od ‘malih’ filmova koje vole festivali, ali ne i publika u multipleksima, a našlo se u konkurenciji i nešto debitanata (Hajduković s ’32. Decembrom’, Šerbedžija…). Ali ne dajte da vas to zavara: ovogodišnja motovunska konkurencija prepuna je jakih imena, koja možda na prvu i neće ‘upaliti žaruljicu’, ali od kojih s pravom smijemo mnogo očekivati. A kojima se najviše treba veseliti? Samo za vas, evo nekoliko…

‘Marti, dupa craciun’ (‘Utorak nakon Božića’), Radu Muntean

Radu Muntean nije nepoznato lice u Motovunu – njegov zadnji film, ‘Boogie’, oduševio je 2008. godine festivalsku publiku. ‘‘Marti, dupa craciun’, njegov posljednji film, premijeru je imao ove godine u Un Certain Regard programu Canneskog festivala, gdje je dočekan kao jedan od ponajboljih filmova, ne samo u dotičnoj konkurenciji, već uopće na festivalu. Onome tko je upoznat s Munteanovim prethodnim radovima takve pohvale neće doći kao iznenađenje: jedan od najeminentnijih predstavnika rumunjskog ‘novog vala’, i sasvim sigurno ‘najsuvremeniji’ pripadnik tog autorskog kruga – kako tematski, tako i stilski, Muntean je ne samo sjajan redatelj i (ko)scenarist, već i vrstan ‘slikar’ suvremenog rumunjskog društva, koji redovito okuplja i izvrsne glumačke ekipe. Samo bi najveći skeptik stoga očekivao da će njegov zadnji uradak, priča o muškarcu raspetom između supruge i ljubavnice, biti loša iznimka od pravila, a mislim da oni skloni klađenju na njega mogu staviti par kuna kao na izglednog festivalskog pobjednika.

‘Un ange à la mer’ (‘Anđeo na moru’), Frédéric Dumont

Belgijski redatelj Frédéric Dumont možda i nije pretjerano poznato i zvučno ime svjetske kinematografije – ‘Un ange à la mer’ njegov je dugometražni prvijenac – ali njegov film u Motovun dolazi s odličnim preporukama, kao prošlogodišnji pobjednik festivala u Karlovym Varyma. Dumontova drama o dječaku čiji se život mijenja u trenutku, nakon što saznaje ‘tajnu’ svog depresivnog oca, dolazi, međutim, i s jednim posebnim ‘adutom’ – glavnu ulogu (oca) u filmu igra sjajni Olivier Gourmet, stalni suradnik braće Dardenne i glumac odgovoran za neke od ponajboljih filmskih trenutaka u recentnijem europskom filmu (a radio je doista sa svima – od velikog Hanekea do ‘malog’ Podalydesa), uključujući i nezaboravnu završnu scenu u ‘Sinu’ (‘Le Fils’) spomenute braće. To vam nije dovoljno? Onda mi jednostavno, jednom, vjerujte na riječ, i odite pogledati ‘Anđela’…:)

‘Lourdes’ (‘Lourdes’), Jessica Hausner

Film mlade austrijske redateljice i scenaristice Jessice Hausner prema svemu sudeći još je jedan u nizu sjajnih filmova iz zemlje koja je do sada i kod nas već poznata po specifičnom, detaljima neopterećenom i krajnje ‘ogoljenom’ filmskom stilu (najpoznatiji predstavnik kojeg je i dalje Haneke, čija je Hausner bila učenica) barem koliko i po Sacher torti i Mozart kuglama. Dobitnik FIPRESCI nagrade na zadnjoj Mostri, ‘Lourdes’ prati Christine, oboljelu od multiple skleroze, na njenom putu izlječenja u poznatom svetištu; no Hausner nije zainteresirana za snimanje ‘još jedne obiteljske drame’, niti je na sebe preuzela misiju polupatetičnog oslikavanja teškog puta, što joj je do sada donijelo naklonost kritike, ali i simpatije publike (mahom, doduše, po raznim festivalima). A kako će je prihvatiti motovunska ‘gomila’, preostaje nam tek vidjeti.

‘Felicia inainte de toate’ (‘Prije svega, Felicia’), Razvan Radulescu, Melissa de Raaf

‘Felicia inainte de toate’, film redateljskog dvojca de Raaf – Radulescu, osvojio je ove godine  nagradu za najbolji filmski debi na Transilvania International Film Festivalu, a u sklopu posebnog programa rumunjskog filma. Koliko god se ova nagrada mogla smatrati valjanom preporukom za buduća gledanja, nemoguće je ne pomisliti da je osvajanje iste bilo pomalo apsurdno: Razvan Radulescu, naime, ako kao redatelj i jest debitant, nikako nije novo lice u svijetu suvremenog rumunjskog filma. Baš suprotno – upravo se on obično smatra ‘odgovornim’, prije svega kroz svoj (ko)scenaristički doprinos na filmu ‘Moartea domnului Lazarescu’ Cristia Puiua, za razvoj rumunjskog ‘novovalnog filma’, i nema sumnje da je riječ o jednom od trenutno najznačajnijih europskih imena u svijetu filma uopće. No ono što posebno veseli kad je Radulescu u pitanju jest činjenica da se njegovo ime doista vezuje s mahom odličnim filmovima – a sudeći prema kritikama koje sam iz prve ruke mogla čuti za vrijeme boravka na TIFF-u, i ‘Felicia’ nastavlja taj zavidni niz, dodajući autorovoj i tako bogatoj biografiji i redateljsku uspješnicu (barem stilski, ako već ne i komercijalno – iako je sigurno da, barem u Rumunjskoj, interes za ovaj film nije (bio) mali). U glavnoj ulozi nalazi se Ozana Oancea, čija je gluma također nagrađena u rodnoj Rumunjskoj – a činjenica da je upravo Radulescu ove godine poseban – i za mene zasigurno najzvjezdaniji, uz svo poštovanje spram Terryja Jonesa – Motovunski gost (kojem je posvećen i mali ali vrijedan popratni program, koji također nikako nemojte propustiti!) mogla bi biti indikativna kad jednom počnemo razmišljati i o podjeli festivalskih nagrada, jer hrvatski festivali već tradicionalno vole nagradama kititi filmove prisutnih filmaša. Ali neovisno o očekivanjima i nagradnim ‘teorijama zavjere’ ostaje činjenica da autorov debitantski redateljski uradak nikako ne bi trebalo ignorirati.

‘Valhalla Rising’ (‘Valhalla se budi’), Nicolas Winding Refn

Dugo iščekivani novi uradak danskog ‘zločestog dečka’ nakon prošlogodišnje premijere u Torontu i podijeljenih kritika u Veneciji konačno dolazi i k nama – a ja sam, kao velika obožavateljica sjajnog Danca, tek mrvicu ponosna što smo upravo mi ovdje ‘Valhallu’ ocijenile i prije većine naših novinskih (i inih) kritičara, a još malo više sretna što se film pokazao kao ‘nešto sasvim novo’, ali zapravo ‘staro’ i jako dobro u Refnovom filmskom opusu. Najavljivan kao povijesni ep o Vikinzima ili pak nekakav križanac period piecea i horrora, ovo neobično vizualno putovanje najlakše bi bilo opisati negativno u odnosu na dana određenja, kao – nešto treće. Vizualno očaravajuć, tematski škrt i ideologijski povremeno zbunjujuć, ali izuzetno topao film (i to na krajnje neočekivan način), ‘Valhalla’ teško da će postati crowd pleaser, ali zato ima potencijala da postane omiljena filmska lektira za one najstrpljivije na kakvoj noćnoj projekciji pod zvijezdama.

‘Enter the Void’ (‘Ulaz u ništavilo’), Gaspar Noé

Ne bi bilo lijepo niti pristojno pisati o programu ovogodišnjeg festivala, bez da se barem spomene da je u konkurenciji i novi film francuskog ‘zločestog dečka’: Noé je i stilom, i idejom i energijom koja zrači iz njegovih filmova doista ‘nešto drugo’, uvijek, i neovisno o tome s kime ga krenete usporediti. Najpoznatiji po mračnom, brutalnom filmu ‘Irreversible’, nakon duže pauze u snimanju dugometražnih filmova (koju je među ostalim ‘ispunio’ snimanjem filma za omnibus o erotici ‘Destricted’, pobrisavši još jednom na ekranu granice između ‘prihvatljivog’ i ‘neprihvatljivog’ u bavljenju seksom na velikom platnu, koje ionako neprekidno ‘gura’) vraća nam se pričom o bratovom duhu koji odbija napustiti sestru nakon njegove smrti, smještenom u osebujni Tokyo. ‘Praznina’ je po običaju podijelila kritičare (od posljednjeg Canneskog festivala, gdje je film imao službenu premijeru) na ljubitelje i mrzitelje Noéova rada, ali se gotovo svi slažu da je ipak riječ o nešto ‘mekšem’, finijem filmu od njegovih veoma sirovih, mračnih prethodnika. A premda Noé neće s motovunskom publikom dijeliti gledalište niti ove godine – jer će u vrijeme trajanja festivala biti tako blizu a tako daleko, u Sarajevu, kao predavač Talent Campusa u Sarajevu – s njegovim bi se zadnjim uratkom ipak bilo šteta ne ‘susresti’.

Eto, toliko o mojim izborima iz ovogodišnjeg glavnog programa. A svim vašim preporukama, komentarima, kritikama – a nakon festivala i dojmovima – se već veselim :)

pročitajte i

1. Mala sirena kao mračan film umjesto animirane bajke
2. Dođite na Festival znanosti!
3. ‘La Pianiste’ na hrvatski način, ili o (ne)potlačenosti (uz film Sare Hribar ‘Libertango’, 2009.)
4. 14 filmova o vjenčanjima za sva raspoloženja, dio prvi
5. Mali uvod u (naša) buduća bavljenja politikom (In the Loop/U banani, Armando Iannucci, 2009.)