Ostavština talijanskih redovnica je prilično subverzivna, zahvaljujući dobrim dijelom i književnim radovima Pietra Aretina, venecijanskog autora kojeg se danas naziva “ocem moderne pornografije”. Uz svoju čuvenu knjigu soneta “Šesnaest poza”, koji opisuju niz atletskih seksualnih položaja, Aretino je napisao i klasik “Tajni život časnih sestara”. Knjiga prikazuje usamljene mlade samostanske početnice u ritualiziranim nadmetanjima s redovnicima i svećenicima i njihovo posvećivanje uz dildo koji je bio izrađen od finog venecijanskog stakla, te ispunjen toplom vodom. Redovnice su čuvale erotske priručnike skrivene među svojim molitvenim knjigama i uvijek su nudile svoju ljubav hodočasnicima u prolazu.

Doduše, detalji koje je Arentino opisivao u svom djelu zasigurno su plod njegove mašte i na te se opise ne može gledati kao na dokumentarni prikaz samostanskog života, ali svoje korijene definitivno nalaze u stvarnosti. Proučavajući pisma iz toga doba, dnevnike, a i pravne dokumente, povjesničari su utvrdili da su mletački samostani bili najliberalniji u Europi. 1400-ih, rastući zahtjevi za visinom miraza značili su da su mnoge od najplemenitiji gradskih obitelji bile prisiljene smjestiti svoje tinejdžerske kćeri, bez obzira na njihove želje, u samostane. Malo koja je osjetila duhovni poziv, no cijela je situacija bila otvoreno prihvaćena i najpoznatiji samostani su služili kao venecijansko utočište za neudane djevojke koje su tamo mogle uživati u seksualnoj slobodi jedinstvenoj za to vrijeme.

Samostani su se vodili kao mali luksuzni hoteli. Nove djevojke bi dobile duple ključeve, pa su mogle dolaziti i odlaziti kada su htjele u svoje apartmane, ispunjene umjetničkim djelima, s pogledom na Veliki kanal. Nosile su najotmjenije haljine s dubokim dekolteima i zabavljale se s muškim posjetiteljima uz vino i zatim ih pozivale da provedu noć u njihovim sobama. Odlazile su na romantične vožnje gondolom sa svojim obožavateljima, privatne piknike na otocima venecijanskog zaljeva, i šetnje pod mjesečinom u skrovitim vrtovima. Starije su se nadstojnice pak vozile gradom u luksuznim kočijama u pratnji svojih psećih ljubimaca, te pazile na svoje djevojke poput majke. Ako bi časna sestra zatrudnjela, jednostavno je rodila u privatnosti samostana i dijete bi nakon toga prihvatili kao da je bilo siroče napušteno na njihovom pragu.

Crkveni dužnosnici u Veneciji i Rimu zatvarali su oči pred ovakvim aktivnostima, iako su ponekad nerado morali istražiti neke od najpoznatijih i skandaloznih slučajeva. Otkrivena su samo 33 slučaja progona za “seksualne zločine protiv Boga” (tako su ih zvali jer su časne sestre bili u teološkom smislu Kristove nevjeste). Pravni detalji su više bili nalik na otrcane talijanske sapunice. Jedna je sestra, Filipa Barbarigo, optužena da je održavala vezu s deset različitih ljubavnika u isto vrijeme. Impresivan popis činili su plemići, umjetnici, pa čak i ljubavnici njenih kolegica sestara. U jednom od najprometnijih samostana, Sant’Angelo di contorta, dogodio se pak ljubomorni ispad stanovitog Marca Bona koji je našao svoju ljubavnicu u sobi s drugim muškarcem, otjerao ga na ulicu, a zatim je s mačem divljao po samostanu i tjerao sve ostale u tom trenutku tamo prisutne muškarce (mnogi od njih bili su potpuno gologuzi).  Zanimljivo je istraživanje koje pokazuje da je Crkva bila vrlo revna u procesuiranju slučajeva u kojima bi se časne sestre spetljale sa siromasima i obrtnicima. Očito je za pretpostaviti da su plemići i ostali bogataši izdašno donirali samostane zadovoljni uslugama koje im se tamo nude.

Do 1500. godine poznati su ženski samostani u Veneciji već privlačili i  turiste. Muški putnici iz Engleske i Nizozemske bili su oduševljeni prilikom da se druže s takvim profinjenim ženama koje su im, poput japanskih gejši, mogle ponuditi i privatne koncerte, te sofisticirane razgovore o književnosti i umjetnosti. Diskretni aranžmani razotkriveni su skandalom iz 1561. godine, kada je otkriveno kako samostan osnovan za reformirane prostitutke marljivo posluje, uz svećenika ispovjednika kao svodnika koji je osim ugovaranja sastanaka i sam održavao seksualne veze s dvadesetak sestara.

Ipak, u povijesti je zabilježen samo jedan slučaj zatvaranja samostana od strane Pape. Ostali bi nakon razrješenja pojedinačnih slučajeva nastavili sa svojim aktivnostima još godinama kasnije.

ostali tekstovi iz serije

Izvor: Napoleon’s Privates by Tony Perrottet

nema povezanih tekstova.