Znamo da je to pola zdravlja.

Koliko li tek zdravlja imaju oni što se kupaju u svetoj rijeci Varanasi…

Zdravlje i pol?

Ono što vidiš nisam cijeli ja. Ima me još puno unutra.

“never compare your inside with somebody else’s outside”

Pik za mene!

Koliko ste vješti u sakrivanju?

Rad, rad, rad i samo rad. Teeeežak rad.

Ali kad već treba raditi, može se razmisliti i o ovom:

“If a job is worth doing, it’s worth doing well.”

Vidi kako je mi je sin sladak, vidi!

Vidite li i vi isto što i ja?

Zube treba prati, inače – klik.

Zadnja trećina ove abecede pretvorila se u noćnu moru. Okej, malo dramatiziram, ali na krajevima se to ionako radi. Nije mi tako teško napisati 30 članaka. Ali ako to radiš iz tjedna u tjedan, onda se u sve upliće i vrijeme, a ono sve mijenja. Ona ja koja je mislila da je abeceda tako super sve do slova C, negdje oko F se počela pitati kako li će izdržati do kraja, od H do P je mislila da nikad gluplju ideju nije imala, R, S i Š je sama sebi govorila znam te, sad ćeš pred kraj odustati, na Z je nabrajala u glavi sve moguće životinje i pitala se zašto je odabrala baš osobine kad su životinje puno zanimljivije. I onda je došlo Ž.

Ž je slovo koje sam imala u glavi od početka. Kao kad isplaniraš neko putovanje. Znaš odakle krećeš, znaš gdje stižeš. Ono u sredini ne znaš pa je to put kojim se naizmjenično veseliš, žališ, šutiš, probavaš stvari, predomišljaš i – naravno – mijenjaš. I dođeš na cilj, sretan što si izdržao, tužan što je gotovo, umoran fizički, odmoran metalno… osjećaš neku zaokruženost. E, tako sam si ja fino zamislila da je poanta svega doći do Ž, da bih veselo rekla da sam živa. Kao, sve te osobine skupljene na hrpu znače tu važnu činjenicu – da sam živa. E al nije. Mislim, živa sam. Očigledno. To je sjajno. Ali to uopće nije poanta.

Poanta je da sam vidjela da kad nešto počnem raditi i prisilim se to napraviti do kraja, iako u 98% slučajeva nisam (skroz) zadovoljna rezultatom, to prestane biti važno, postane dovršeno i dobijem nagradu.

Znam da većini ljudi to nije ništa novo. Ali pišem o sebi. Ja sam bila dobra i napisala sam 30 članaka onda kad nisam imala pojma o čemu pisati i zato sam dobila nagradnu spoznaju.

Kad se sjetim vremena kad sam bila mala i baka bi nam rekla tko sve pojede, nešto će vidjeti pa je ispalo da će vidjeti prazan tanjur (ta fora joj je upalila jednom na troje unučadi jer čim je prvi nasamaren (iako baka ekšli nije lagala) redovito smo jedni druge upozoravali da ne moramo jesti do kraja jer ćemo vidjeti samo prazan tanjur (koji nije imao ni crtež na dnu!) – mogu reći da je ova nagrada puuuuuuuuuuuuno bolja.

Dakle, nije da nisam živa. Ali nakon što sam napokon nešto dovršila do kraja postala sam željna. Nečeg novog. I to je najljepša moguća stvar koju čovjek može osjetiti.

Koje su vaše želje?

Kako stvari stoje, izgleda da sam znatiželjna. Tako već godinama zaključe ljudi s kojima sjednem na kavu jedan na jedan. Ispitujem ih gomile pitanja i ne mogu se zaustaviti. Ta znatiželja potpuno nestaje kad se radi o recimo povijesti i povijesnim činjenicama, ali je redovito tu kad se radi o ljudima i odnosima.

Ako volite odgovarati na pitanja o sebi, stvarati stavove na licu mjesta ili dijeliti već ranije uzete stavove, moglo bi vam biti sjajno sa mnom na kavi. Zanimat će me sve. I što volite jesti i kako funkcionira vaš posao. Čim naiđem na ono što volite, o čemu pričate sretnije, htjet ću znati još. Da, to uključuje i onu omraženu povijest. Jedno je ako moram slušati ili čitati o njoj, a sasvim drugo ako je vi volite i pričate o njoj sa žarom. Neću se umoriti od pitanja i vjerojatno ću dobar dio odgovora zapamtiti.

Nevolja nastane kad ne volite odgovarati na pitanja. Bilo zato što ne volite pričati o sebi, bilo zato što ne volite odgovarati na pitanja, bilo da ste u fazi da ne znate odgovore na pitanja, a to vam smeta. Mnogi ljudi su trebali provesti puno vremena sa mnom da bi nekako progutali tu potrebu da 97% rečenica započinjem sa Zašto? I pokušavala sam se suzdržati, ali uvijek izleti negdje. Ako ništa drugo onda Zašto ti smeta kad te ispitujem?

Znam da je znatiželja ubila mačku. Ali zašto ju je ubila?

Znam da među vama ima znanstvenika. A ima li zadrtih, značajnih, zlih, zavidnih, zlatokosih, zapanjujućih…? Jeste li zabavni, zaboravljivi, zabušanti, zanesenjaci, zagonetni, zahvalni, zakržljali, zanimljivi, zainteresirani, zahrđali, značajni, zluradi, znatiželjni, zanemareni, zarobljeni, zaštićeni, zaguljeni, zdravi…?

Godinama sam se imala, onako, od rođenja. Usputno. Onda je došao trenutak kad sam htjela ili ne, morala osvijestiti i ostale. Imati i njih.

Onda su došli i dugi trenuci koji se mogu mjeriti i groznijim vremenskim jedinicama kao što su godine, kad me to mučilo i žuljalo. Kad se nisam uopće snalazila u tome kako netko i nešto funkcionira pa sam se sva posvetila tome. Da otkrijem kako ti drugi žive i rade i misle i dišu, kako ih veseliti, kako ih shvaćati, kako im dati najbolje od sebe, na način da to najbolje poluči neki pozitivan rezultat, kako suosjećati. Nekad bi mi pošlo za rukom nešto korisno napraviti, ali uglavnom sam se vrtila oko toga da ih razumijem. I trudila se pomoći, bez velikih pomaka.

Kad sam se, napokon, umorila od neuspjeha, kad nisam više imala nijedan drugi izlaz koji sam bila u stanju prepoznati, napravila sam nešto, najbolje što sam ikad napravila za sebe. Nešto što gledano izvana nije uopće tako posebno i bitno pa zato neću ni objašnjavati u detalje. To se ionako gleda iznutra.

Ono što je iz toga nastalo je bilo itekako posebno. Običnim malim činom sam postala trajno vlastita. A biti vlastit donosi baš onoliko slobode koliko trebam. Uz to je neoduživo i neosjetljivo na kritike i komplimente. Biti vlastita je najprekrasniji dar. A nije čak imao ni mašnicu kad sam ga sama sebi poklanjala. Samo omotač od sitne osobne hrabrosti i velikog osobnog povjerenja.

Biti vlastit je baza superjunaštva.

A tko još ne zna da ja jednog dana želim postati superjunakinja?

Vedri, vješti, varljivi, važni, vampiri, vještice, vjenčani… možda ste i vi vlastiti?

Kad smo u školi učili slovo U, bilo ga je lako napisati. Ali kad je trebalo napisati 3 imena na to slovo, nije išlo. Nisam se maknula dalje od Une. Onda je mama pridodala Uroša što je meni zazvučalo toliko egzotično jer nikad prije (a uživo i nikad poslije) nisam čula da se netko predstavlja tim imenom tako da sam zaključila da to ime vrijedi za dva. I smatrala zadaću izvršenom. Sad me ulovila grižnja savjesti pa idem nadoknaditi to jedno ime što mi je nedostajalo. Kvantitetom.

Dakle:
Uplašena. O da. Odnosi se na najmanje 87% uobičajenih životnih situacija.
Ustrajna. Ne mislimo na pizdarije tipa pilati nekoga par sati da nešto nebitno bude po tvom? Onda ništa.
Upućena. Ako ne brojimo prijatelje na fejsbuku i komadiće njihovih života koje dobrovoljno izlože, onda sam i tu nula. Odaberite područje, ja ću podbaciti.
Uvjerljiva. U iznimnim situacijama. Koje su to? Pogledati pod ustrajna.
Upecana. Samo i jedino na loše trikove (ako ovo lažem, lažem namjerno).
Umiljata. Po potrebi. Mojoj, ne vašoj.
Unesena. Isključivo u stvari koje nemaju nikakvog značajnog utjecaja na svemirsku ravnotežu.
Uglađena. Davno je prijatelj konstatirao da su me odgojili vukovi. Bolje da ne objašnjavam zašto.
Utjecajna. Hahahaha. Da, baš.
Uspješna. Ovome redovito prethodi plan. Jer je teško fulati uspješnost, ako nemaš makar najmanji ciljić zacrtan. A neizvršavanje planova mi tako dobro ide da sam zapravo uspješna u tome.

Ukupan zaključak? Užasni smo. I slovo U i ja. Idem se usavršavati.

A i vi se možete usavršavati, bilo da ste ubitačni, ubrzani, ucviljeni, udane, ugnjetavani, umorni, umišljeni, uređeni, uvrijeđeni, usiljeni, ustaljeni…