Dvije su stvari jako velike teme u današnjem kambodžijanskom socijalno – turističkom dijalogu (kakofoniji).
Dječji sex-turizam i – volonterski turizam.

U Kambodžu masovno dolaze srednjovječni muškarci zbog maloljetničke prostitucije. Preko pola od 80.000 prostitutki su maloljetnice!
Ogromna medijska kampanja baš je bila u toku.

Posvuda su znakovi ‘report child-sex abusers’, raznorazne akcije, čak i MTV. Mnoge organizacije i udruge aktivno rade na razotkrivanju trgovaca djecom i mreža svodnika. Najjači plakat koji sam vidjela bio je u Phnom Penhu, očito dio agresivne vladine medijske hajke na ovaj problem.
Na bijeloj pozadini su policijske lisičine i piše ‘one size fits all’. Ali brilijantno!

Vlada nudi nagrade onima koji prijave child sex abusers. Posvuda su plakati i ulični banneri iznad ceste. A onda kvaka: na svim reklamnim materijalima, besplatan telefonski broj koji vidite na blic u prolazu, a na koji bi trebalo izvršiti prijavu (i koji bi po svim marketinškim pravilima trebao biti lako pamtljiv) sastoji se od 9 različitih brojeva u nepovezanom slijedu!
A netko na MTV-u mora da je dobio otkaz zbog ovog malog felera:

(MTV podržava zlouporabu ljudskih prava u Kambodži. Ups.)

Ovaj nas je momak vozio u jedno sirotište sat vremena izvan Phnom Penha kad smo išle održati jednu lekciju engleskog. U svim hostelima izvješeni su propagandni materijali kojima se pozivaju volonteri i jako se puno stranaca ovdje bavi nekim oblikom volontiranja. Mi smo našeg vodiča našle u kafani (but of kors), ali nam je baš ‘sjeo’, pričajući koliko stranaca aranžira neki volonterski izlet, samo kao formu slikanja!
Nama je bilo je super. Igrale smo nogomet s klincima prije sata. Sjedile s njima na satu. Razgovarale s njima na engleskom. Uvijek mi, kad mislim o tome, padne na pamet moj prijatelj Ivan koji uvijek govori da ljudima ne trebaju stvari nego vremena i ljubavi.

Ipak, postoji određena struja koja smatra da je tako veliki fokus na kambodžansku djecu loš za njihovu moć rasuđivanja i mjerodavnost o svijetu. Da se djeca čine predmetom, objektom turizma, što je nedopustivo i trebalo bi odmah zaustaviti. Više, ful zanimljivo!!!

Donekle se slažem s tom tvrdnjom, jer interes je uobičajno kratkoročan i djeca ne razvijaju dugoročne odnose. S druge strane, mislim da je lijepo kad turizam može tako izravno biti koristan.

Inače je socijalna scena veliki dio kambodžijanske sadašnjice. U provinciji Mondulkiri smo vidjele jumbo plakate koji su promovirali vladin program za izradu rodnih listova ljudima i registraciju populacije. Registrirajte svoje djete 30 dana od rođenja i vlada će biti sretna! Ne sumnjam da se Kmeri pitaju što će im rodni listovi isto kao što se naša nacija preispituje koliko je točno potrebna famozna biometrijska putovnica? Možeš čovjeka iz zemlje, ali zemlju iz čovjeka…

Ali ovaj me plakat naprosto oduševio.

One size zaista pristaje svima, bez obzira na kontinent, porijeklo pasoša ili životna pravila. I baš šteta što se lisice svugdje proizvode u različitim veličinama. U veličini fleksibilnog morala, uglavnom. I baš šteta za ljudsku vrstu da nam i on pristaje svima.

Vrtikoza

U prtljažniku smo kamioneta. Pardon: na prtljažniku kamioneta. Dupke pretrpanom i čvrsto povezanom ceradom da prtljaga ne poispada kad odskočimo o rupu (čitaj: provaliju) ili kamen (čitaj: stijenu) na ovom prašnjavom drumu lokalnom zvanom ‘cesta’. Sjedimo sljubljeni s komadima ispod cerade i za njih se grčevito držimo. Mi ničim nismo povezani da ne ispadnemo. Kol’ko para – tol’ko muzike: za koji pišljivi dolar više (dva ili tri) mogle smo kupiti sjedalo u kabini kamioneta, ali to nam se učinilo tako turistički. A ono kad sam zgrabila nešto bodljikavo poput kaktusa ispod cerade je bilo praaaavo!

Scena je filmska: osam ili devet Kmera i Lynn i ja, svi sa maskama ili maramama preko usta, navučene kape, nabijene cvike. Iako neodoljivo ličimo na banditsku karavanu, ustvari se samo pokušavamo ne ugušiti u oblaku prašine u kojem se vozimo. U pauzama nastojimo izgledati blaženo i filmski, premda onako obloženi crvenom prašinom od puta izgledamo samo kao blaženo indijansko pleme.

Putujemo iz Phnom Ofkors Penha, i na pola puta spavamo u Kratiu da vidimo rijetke Irrawady delfine u Mekongu. A i vidimo ih rijetko. Zbog čega gorljivi kineski turist s velikim objektivom, kratkom ekspozicijom i brzim okidačem na susjednom brodiću počinje skoro panično stiskati dugme. (Da slučajno ne propusti ono što se ne događa?) Iskustvo košta, i to oko 7 dolara, što je u tamnošnjim razmjerima poprilično.

E, da, u Kambodži se koriste $. Nacionalna valuta je riel, ali čak i bankomati daju USD! 1978. kad je riel ponovo uspostavljen bio je 4=1 USD. Sada je 4000:1. 4200:1 na ulici. A na ulicama možeš pronaći što god hoćeš. Od beskućnika koji spavaju na trotoaru, preko prženih skakavaca, do familija s dekicama preko zamamnih maloljetnih prostitutki do eksperimentalnih droga.
Idemo u u pokrajinu, po kmerski ‘provinciju’ Mondulkiri, jer je, uz Rattanakiri, također na istoku zemlje, jedna od najvećih i najmanje devastiranih (razvojem, dabome!) provincija u Kambodži. Ta cijela regija polaže velike nade u razvoj ekoturizma, no on se odvija poprilično polako, i to uglavom zbog infrastrukturalne izolacije. Smiješno da je za procvat ekoturizma preduvjet – asfaltna infrastruktura!

Mi smo htjele ići u neistraženu džunglu. Ne na slonovima jer njih maltretiraju dok ih treniraju, već pješke. Lynn u tenisicama koje je kupila u second-hand trafici u Sen Monorormeu. Odvažno.

Fina Francuskinja u grupi posljednji je dan (konačno) doživjela blagi nervni slom, kada je po n-ti put propala do grudi kroz neko šipražje. Samo se pridigla i počela mlatiti žbunje oko sebe bambusovim štapom koji je koristila za hodanje. Sve dok nije polomila štap. Vrištala je da neće više, da joj je dosta. Nažalost nije baš imala izbora. I morala je nastaviti dalje. Po šipražju. Bez štapa. Brrrr. Na kraju je zaista djelovala pomalo traumatizirana cijelim iskustvom.

Ali nju nije oborilo s nogu ni kad su nam dva lokalna Bantu vodiča oko ponoći, po mraku, uhvatila par žaba i izgrilala ih na vatri. U džungli.
Ali ona je takva, ne ostavlja mnogo izbora (pa te valjda više toga veseli ). No hodati par dana kroz džunglu ustvari uopće nije tako zabavno. Mnogo bi se toga moglo reći o probijanju kroz džunglu, ali ja nikad ne bih rekla da je zabavno. Samo hodaš i boriš se sa žbunjem. Nema romantičnih piknika na kariranim dekicama. Nema guesthousea s open-beer-fridge na kraju dana. Nema kafenisanja usput. Samo hodaš i grebeš se prirodom. Ali otkriješ da postoji drveće koje ima trnje. I drveće isprepleteno u totalno lude oblike. I gigantski mravi! Koji lete! Ništa od navedenoga, per se, nije ugodno.

Ali vrijedi, noću okačen o drvo, nagađajući zvijezde kroz crnilo od desetmetarskih krošnji. Kako je samo glasna priroda kad gradovi muče!
U neko vrijeme, doduše, to hodanje kroz divlje drvlje postane meditacija. Neke stvari koje su mi u početku išle na živce (trnje ili klizavost, npr.), totalno sam ushemila. Valjda kad prevaziđeš neku granicu ojađenosti, jednostavno isključiš mozak i počneš uživati u ritmu. Lynn je daleko manje zen jer nas svakih pet stotina metara mora zaustaviti da joj vodič spoji đon na ostatak cipele. Ali stanje se progresivno pretvara u histeriju pa ima dosta smijeha!

Natrag u Sem Monroeu prljavije smo nego nakon onog kros-kantrija kamionetom! U Nature Lodgeu smo (to nam je najviše zvučalo kao ekoturizam ), eko-posjedu koji vodi bračni par Izraelka i Kmer. Mudro su nam dodijelili bungalov u samom kraju posjeda koji odmilja zovemo the Spisnter’s Annex (Usidjelički Kutak). Drugi ljudi ovdje su parovi ili obitelji, tako da mi večeri provodimo u krevetu s crnim vinom, kartama i čokoladom.

Divno je kako se čovjek promjenom vanjskih okolnosti može pojednostaviti na posve obične perverzije. Izmislile smo, putujući, neku svoju verziju remija koju smo zvale ‘Rummy for Dummies’ i to igramo satima. Često pijemo vino i jedemo čokoladu u krevetu. Ne sumnjam da djelujemo raspušteno

Divan osjećaj!
Vaša Vrtikoza

Po dolasku u Phnom Penh osjećale smo se potpuno raspuštene. Dok se u vijetnamskom karakteru provlači neka određena strogoća, Kambođijanci su totalno easy-going. Navodno su Tajlanđani opušteniji i od njih, ali to već gađanje vlade krvlju… šala!

Probivši se kroz čete moto-taxija, po mraku smo nabasale na pravi ghetto guesthouse, Guesthouse number 10, zabačen u samom okrajku jezera koji je inače poprište jeftinog turizma. Uz blatnjavu obalu pretežito su hosteli, kojekakvi restorani i birtije, turistički štandovi i mnogi zaostali backpackers po podu i kantunima, koji su se navukli na lokalnu drogu i na kraju ostali u Kambođi. Poprilično samodostatni likovi. Po guesthouseu se redovito muvala grupa Nigerijaca za koje smo po kratkoj predrasudi odlučile da sigurno tu igraju košarku i usput malo dilaju. Mi smo se na kraju toliko puta vraćale u taj Guest house number 10 da smo se na kraju prepoznavali i s njima.

To je stvar u Kambođi naspram Vijetnama. Putovanje nije pravocrtno (a ni logično) kao u Vijetnamu. Ne postoji sljedeći izbor, već se čini da neprestano ima nekoliko izbora. Što je samo djelomično istinito jer su pojedini jednostavno prekomplicirani!!! I za svaku destinaciju u koju ideš iz Phnom Penha, a da nije Angkor Wat, postoji nešto što učini da put bude totalna avantura! A iz svake destinacije iz koje ideš u konačno odredište (koje nije Phnom Penh), postoji način da prvo tamo stigneš!

A Phnom Penh grad je sa tisuću lica. Razvile smo neki love-hate odnos s njim, jer ga se nikako nismo mogle otarasiti. Svaki put kad bismo pokušavale doći od točke A do točke B u Kamdođi, završile bismo u Phnom Penhu. Vozači na povratku iz Mondikiri provincije na sjeveroistoku zemlje jednostavno su ‘zaboravili’ stati na raskršću gdje bismo mi uzele neki drugi prijevoz. A u Phnom Penhu je rekao: ‘A eto, što ćete sad. Morat ćete ići sutra.’ Pa kad smo se vraćale sa zapada i dva dana čekale bus za Siahnoukville koji uopće ne postoji? Prvo u Phnom Penh!
I tako bismo svako malo prenoćile ili predanile u Phnom Phenu. Pa bismo se tramakale busom. Ili na prepunom prtljažniku pick-upa. Ili u kombiju. Ili bismo morale platiti taxi jer tamo kamo smo mi naumile javni prijevoz ne ide. Tako nam se desilo na putu u provinciju Krong Koh na zapadu Kambodže na samoj granici s Tajlandom. Tamo su i lude Candamon đunglovite planine. Njih smo, doduše samo ruba-ruba, posjetile na motorima. Učinilo nam se da nam treba malo adrenalina da nas prodrma. Uspjelo je. Show-program, drugi put.
U Angkor Watu smo dočekale Novu godinu, doživjele krah zajedništva i ponovni ustanak Sebstva koje otkriva svijet oko sebe. Bilo je ustvari poprilično jedinstveno biti potpuno sam u Angkor Watu. Nekako posve drugačije doživiš sebe u tim zidinama.

Ali je nas je i od tamo prvo vratilo u Phnom Phen prije nego što smo mogle otputovati u Sihanoukville na jugu. Kao kambođanska Goa, niz jeftinih koliba na plaži, puno ljudi odjevenih u hipike i gandja everivere. Sitan i fin pijesak. I curice što ti depiliraju noge na konac za sitnu lovu. Jer traje vječno. Ja sam na pola druge noge izgubila strpljenje. A u Phnom Penhu sam doživjela da mi žena voskom za noge depilira prepone, pritom sama užasnuta više nego ja. Kada sam joj nakon sat i pol vremena (Lynn se već izmanikirala) rekla da je ok, da je dovoljno i to niti pola što je učilia, da nema problema. Zamolila sam je da prijeđe na noge. No u pokušaju da ju promućka, ispala joj je vruća patrona ravno na moju nogu. Samo dvije male opekline, sve ok; ja ću samo krenuti. I onda me još zaustavi menadžerica Spa centra, jer da ja to moram platiti. Ova je jadnica istrčala iz kabine sva užasnuta da objasni, ali platila sam za prepone. Nekako je meni nje bilo užasno žao, mislim prepone nekog tko putuje nisu lijep prizor ni merino ovcama, a kamoli nekom tko očito nikada takvo nešto nije radio. Noge ipak nisam platila. Sve, ipak, mora imati svoju mjeru.
Lynn sam pričekala u jednom od Happy lokala na Obali. Obala je prava turistička šetnica, prepuna hotela, suvenirnica i restorana. Sve je happy jer je neki genije koji je izumio gandja shake isti nazvao Happy Shake. Pa je Kambođa po tome postala poznata među mladima.

U Phnom Penhu jedna od velikih atrakcija je Kraljevska palača. Mi smo dva puta dolazile u redovno radno vrijeme, ali je Palača iz nekog razloga taj dan bila zatvorena. Treći put kad smo došle nisu nas htjeli pustiti zato što smo imale majice otvorenih ramena – bez obzira što smo imale šalove za prekriti ramena!!! Za posjetu Kraljevskoj palači (iz trećeg pokušaja!!!) rekli su nam da smo preoskudno odjevene i da se vratimo kad se preobučemo. I tako smo se naljutile na Kraljevsku palaču.
Ja sam se na kraju još jednom i sama vratila u Phnom Penh na nekoliko dana, da izvadim indijsku vizu (prije nego što krenem za Tajland (!!!)). Posljednji put ću, nakon 8 sati tramaka od Phnom Penha do zemaljske granice Tajlanda i Kambođe, svjesno izabrati kompliciraniji put preko Siam Reapa nego se vraćati u Phnom Penh.

Voljela sam Kambođu. Postoji neki nevjerojatan ponos u toj zemlji, koja je toliko raznolika nakon što je toliko toga istog prošla. Ljudi na ulicama koji su preživjeli Pola Pota. Magistara marketinga koji voze moto-taxi, a sanjaju da postanu marketing menadžeri i ožene strankinju. Stranaca koji podučavaju engleski, ispomažu u hostelima i tu žive. Ima svega, Sexy Cambodia. Phnom Penha pogotovo!

Vaša Vrtikoza

U kampu je u utorak popodne bila ceremonija vjenčanja Simona i Georgie. Jedan od onih zen sretnih parova sa divnim osmjesima i prepuni neke nadčovječne ljubavi. Da otkrijete ma i posljednje zaostatke cinizma u sebi!

Oboje su svratili 2 ili 3 puta prije ceremonije, a cijeli su se taj dan muvali po kampu, sudjelujući u organizaciji i divaneći pomalo. Njihovi prijatelji pravili su mandalu od latica cvijeća u čijem su si centru njih dvoje izgovorili zavjete.

Inačica svećenika odnosno matičara bio je njegov brat koji je rekao nešto što je sve dirnulo do suza, a što ja nažalost nisam čula. Poslije su svi plesali i sjedili oko vatre, onako između tipija i palmi, i do prije ponoća sve je bilo gotovo.

Samo se jedna se ženska otrovala hranom, što je pravo čudo s obzirom da su svi jeli prstima.Uujutro je kamp izgledao isto kao i obično, samo je još ostalo platno sa drvom života oslikanom na njemu razapeto taman nasuprot prostora u kojem smo svi sjedili oko stola.

Bilo je divno to vjenčanje. Čak i meni koja nikoga tamo skoro nisam znala, bilo je lijepo. Posebno navečer kada smo s vidikovca u kampu gledali svatove kako puštaju bijele lanterne u nebo.

Dobro, ja sam i inače malo apetitlih: oblih rubova i mekana na dodir, saftna kad zagrizeš sigurno… ali iskreno ću priznati: mislim da me u životu niti jedan muškarac nije izguštao kao u ta tri dana prosječan mekongški komarac!!! Nezasitne i raspojasane zvijeri Mekonga (komarci i druge razne bube, op.a.) fakat znaju što je fešta, a moja egzotična, ne-imuna i lošim kolesterolom bogata balkanska krv, činilo se, bila je za njih neodoljiv mamac! I samo da se zna, Engleska nije ni upola tako cijenjena!!
Ludo kod njihovih ujeda jest da i kad ih raščešeš do krvi, svrab nekako uvijek ostane 2mm ispod nokta, nepočešan! Baš sreća da divlje meso nema pamćenja, inače bih i danas bila luda ko đanki na tjedni dan odmora! I da izlaze tek u sumrak, pa čovjeku ostane neometanih 8 sati za bjesomučno češanje!

Čudo da od tolikih ujeda niti jedan nije bio komarca malaričara. Izbirljiv švaler! Lokalnima je malarija uobičajna poput malo jače prehlade, ali ako se ne uhvati na vrijeme, one koji nisu navikli (tj. već ju xy puta preboljeli) može onesposobiti i na mjesec dana. Što je ništa prema afričkoj koja po kratkom postupku može onesposobiti zauvijek! Što je nikakva utjeha kada ti nasred Mekonga temparatura počne rapidno rasti! Iako sam tijekom cijelog boravka u JI Aziji svakodnevno uzimala doxicycline, antibiotik širokog spektra koji preporučuju kao preventivu, isto mi je na kraju bilo drago što između mene i malaričara nije bilo kemije!

Osim mutantskih komaraca, kad mislim o rijeci Mekong sjećam se njene žute, guste, blatnjave boje skoro cijelim putem od Saigona do Phnom Phenna. Nije valjda ni čudo, s obzirom da Mekong do delte plovi nekih 4000 km od Tibeta gdje izvire. Putuje kineskim Yunnanom pa duž granice Tajlanda, Laosa i Burme kroz Vijetnam, sve dok na jugu ne oformi deltu iz koje se jedan rukavac nastavlja u Kambođu, a drugi izljeva u južnokinesko more (a.k.a. istočnovijetnamsko).

Onda se sjećam i nepreglednog šarenila drvenih brodića koji su okosnica ovdašnje svakodnevnice i života. A svakako i živahne komercijalne aktivnosti na cijelom tom potezu na jugu Vijetnama. Doslovce nema pedlja obale da nije nađiđan pristaništima, plovećim tržnicama, rječnim ‘gradićima’, nakupinama barki-supermarketa te različitim turističkim inscenacijama lokalne stvarnosti, poput ‘tradicionalnih sela’ u kojima kuće – ustvari natkrovljene splavi odignute od tla na visokim drvenim stupovima često i po nekoliko metara zbog poplava – imaju ugrađene metalne čučavce, a nerijetko se, uz lokalne tvorevine poput šalova, ušećerenog ili sušenog voća, drvenih predmeta, turistima prodaju i kineske drangularije! Uz neizbježan child labour.

A bilo je i retardiranih stvari na toj turi, kao kad su nas doveli na jedno od tih turističkih pristaništa da si sediranog udava okačimo oko vrata i slikamo se. Ja sam ga samo dodirnula (iz strahopoštovanja, dakako), i po prvi put u životu stvarno shvatila što je to hladnokrvna životinja. Prema rakiji od sedam vrsta zmija, doduše, nisam imala toliko strahopoštovanja. Nakon što sam je probala, Lynn prema meni nije više imala poštovanja. Ali jest straha

Bilo gdje drugo, ovakvu diznilendizaciju bi vjerovatno već po defaultu okrivila na ovo naše gotovansko vrijeme, nekritični turizam i globalizaciju, ali slutim da su se u delti Mekonga oni samo krasno nadovezali na stoljetnu gospodarsku tradiciju. Ovdje su, naime, pronađeni arheološki ostaci rimskih, indijskih i kineskih predmeta koji govore u prilog razvijenoj internacionalnoj – čak interkontinentalnoj – trgovini u ovim područjima još u vrijeme carstva Funan, negdje poslije 1. stoljeća naše ere. Funan je bilo prvo (od nekoliko carstava ovdje) koje je objedinilo područja uz Mekong, pa sve do Burme i Malezije, donoseći sa sobom sve što carstva obično nose: gospodarski razvoj, uglavnom poticanjem hiperaktivne trgovine, kulturni napredak, naseljavanje i kultivizaciju okolne zemlje, ali i sporadične plemenske sukobe i ratove čija će se uobičajenost održati i do danas baš kao i trgovina!

No svo to silno šarenilo i komercijalna vreva u delti Mekonga nekako su u totalnom kontrastu s lijenim, skoro usporenim kretanjem rijeke, tom njenom pokakanom bojom na samom rubu totalne depresije. I sivilom gradnje na obalama, jednolikošću betonjara izdignutih od vode na stupovima, u koje se s broda može komotno zaviriti u jedini prostor gdje ljudi unutra žive: praznu, jedinstvenu kvadratnu prostoriju, unutar koje kuhaju, spavaju i obavljaju sve ostalo. Ali ludo je ispred jedne takve vidjeti štrik s nekoliko raznobojnih vjenčanica kako se suše iznad blatnjave rijeke. Ili žene kako stoje u blatu na obali i peru rublje u toj vodi. Ili brda smeća koje stanovnici jednostavno bacaju – ravno sebi pod prozor. Ili grafit smajlija na fasadi prema rijeci.

Ustvari je skoro nevjerovatno da se ista na Tibetu naziva Stjenovita rijeka (Dza Chu), a u Yunnanu na jugu Kine čak Turbulentna rijeka (Lancang Jiang)! Često sam se, ploveći tih dana po delti Mekonga, pitala je li uopće moguće da je Mekong u ovom području ikada bila divlja?
No istina bog, ovdje je nazivaju samo ‘Mekong’, što u prijevodu s tajlandskog znači Majka Voda. Majka Voda u delti naplavljuje područje veličine Nove Gvineje, a na kojem se uzgaja polovina ukupnog proizvoda riže u Vijetnamu, čiji je on drugi svjetski izvoznik, odmah nakon Tajlanda. Uzevši u obzir da je na nacionalnoj razini 2009. proizvedeno rekordnih 6 miliona tona (!!!) riže, možda i nije čudo da Majka Voda djeluje malo umorno i pohabano – a da to nikom ne smeta!

Nije, da budem iskrena, smetalo ni nama. To neko sumorno ozračje putu je dalo neki osjećaj skoro ugodne dosade, a nakon što smo se u Saigonu danima neprestano gubile, što u prostoru, što u svijesti, baš nam je i trebalo jedno takvo veoma ‘turističko’ putovanje. Da se možemo opusititi, prepustiti kretanju bez brige da ćemo usput nešto sjebati. Da se drugi ljudi malo brinu o nama.
Jer pred nama je cijela nova zemlja – Kambođa, dakle cijeli novi svemir za lutanja i stranputice. I komarce. Veoma zločeste komarce.

Vaša Vrtikozzzzza

Skotrljale smo se zgužvane iz autobusa, naprtile ruksake na leđa i onda ostale stajati usred nevjerojatne vreve i omare. Totalno dezorijentirane vrućinom, pokušavale smo pronaći još nekog barem upola izgubljenog kao mi, ali u najnaseljenijem gradu Vijetnama svih devet milijuna stanovnika uvijek izgleda kao da točno znaju kamo idu. Čak i kad se na biciklu nalaze usred totalno zagužvanog raskršća u kojem se sve četiri (ili šest, ili osam) trake nađu u sredini odjednom!

Ne bih se ta raskršća usudila prelaziti ni na rižinoj rakiji, a na istoj sam plesala na Amore mio od Karme – valjda je to dovoljno slikovito!!! Ali sam zato jednom, u momentu duboke meditacije gdje i kako uopće preći cestu, s velikim guštom promatrala neonski znak ‘Perfect USA’ navrh jednog nebodera.

Saigon. U svim atlasima nakon 1976. ubilježen kao Ho Chi Minh City; preimenovali ga sjeverni komunisti odmah nakon ujedinjenja Sjevernog i Južnog Vijetnama. Interesantno, taj moment je na sjeveru poznat kao ‘oslobođenje Saigona’, a na jugu i u USA kao ‘pad Saigona’. Kako god, ime koje su gradu nadjenuli Francuzi kad je sredinom 19.  stoljeća bio glavni grad njihove Indokine i danas je u svakodnevnoj upotrebi, samo onoj neformalnoj. I na sjeveru i na jugu.
Ustvari je taj odnos geografskih cjelina u Vijetnamu danas neodoljivo sličan svim ostalim sjeverno-južnjačkim odnosima koje znam: južnjaci se žale da su sjevernjaci prekruti kapitalisti i da premalo uživaju u životu; sjevernjaci južnjake smatraju ljenguzama i gotovanima koji misle samo kako oladit jaja. Ne, za to vidjet nije potrebno ići u Vijetnam, zar ne?

No tamo, poglavito u Saigon, svakako vrijedi ići vidjeti tropski prosinac. Jest, isti prosinac koji se odvija i ovdje kod nas, samo što u Saigonu, namjesto snježnih mećava bude 27 stupnjeva. I 89% vlage. Ujutro, uvečer i u svako drugo vrijeme. I nevrijeme. Uglavnom sačinjeno od kratkotrajnih, ograničeno osvježavajućih, i – naravno, posve iznenadnih, pljuskova blatnjave kiše.

Ja sam sve to, uglavnom, iznenađujuće dobro podnijela. Vjerojatno zato što sam neupitno žrtvovala svaki modni izražaj i one famozne lila slonovske pantalone iz Hoi Anha oplemenila – potkošuljama, jedinom garderobom prigodnom za tu tropsku zimu koju sam imala u prtljazi spakiranoj za rusko ljeto (8°C – 28. kolovoza)! No zato sam na ulicama redovito ubirala osmjehe (ok, grohote!), koliko od lokalaca, toliko i od posve aklimatiziranih Nigerijaca, koji u Saigon masovno dolaze igrati nogomet. I imaju jako lijepe i bijele zube.

Lynn, nažalost, tropsku zimu nije ni ublizu dobro podnijela. Je li zato što je inače iz Yorkshirea koji u to vrijeme tradicionalno zamete snijeg, ili zato što nije imala svoje cirkusantske lila pantalone, ali već se drugi dan, usred doručka i usred restorana, onesvijestila. Taj dan smo provele izvaljene na krevetu i ja sam joj mijenjala hladne obloge na čelu, no već idući dan – čim je opet zateturala – umjesto u obilazak grada odlučile smo otići u personalizirani obilazak saigonskih bolnica… Oh da, u množini…
Jer se, onako bijele (i plave , za glavu više od svih Vijetnamaca i s jezičnim repertoarom ograničenim na pristojan pozdrav (sing jaw), narudžbu piva (bia, ili bia hoi - točeno), i zahvalnost (cum on), nismo mogle prošvercati pod lokalne, nego smo morale hodočastiti satima ne bi li našle bolnicu gdje doktori barem natucaju engleski i pritom nemaju ništa (očito) protiv turista.
A kad smo takvu konačno pronašle, za nešto što je po svim simptomima mom laičkom oku (i Lonely Planetu) beskrajno nalikovalo na sunčanicu ili toplotni udar, doktor opće prakse prepisao joj je:
1. antibiotik za krajnike (?),
2. lijek za glavobolju (koju nije imala),
3. nešto što ni apotekarka nije točno znala objasnit što je.

Nakon toga je i Lynn odlučila da joj je ipak draži regularni ‘crkve, muzeji, birtije’ turistički program te da će se nadalje filovati flaširanom vodom i vitaminima – jer minerale, koji su u stvari potrebni kod dehidracije – nismo mogle naći. I nositi maramu na glavi, ne bi li izgledala barem upola cirkusantski.

U stvari, tko zna kako bismo i našle sve te bolnice da s nama cijeli dan nije bio Hung, beskućnik koji je inače spavao na pragu preko puta našeg stana. Odmah do Hungovog praga nalazio se “mali vijetnamski Starbucks”: žena koja na kolicima drži kavu u bokalu, nepresušno slatko kondenzirano mlijeko (as good as it gets), te ogromne komade leda koje smlati cjevanicom taman prije nego što ti smućka “iced latte”.
Vijetnamci su i inače zaista vrsni poduzetnici, i ne postoji kantun te zemlje gdje se nešto ne prodaje – pho (juha s nudlama), drvene figurice, vijetnamski šeširići, ušećereno voće, a na ovom, gdje se konačno prodavala neka kava koja ne dolazi iz vrećice, nas bi dvije svako jutro satima kafenisale. I tako smo upoznale Hunga, koji nas je onda – samoinicijativno – vodio u obilazak grada, potom i oblizak bolnica, a idući dan skoro i u obilazak nekih znamenitosti izvan Saigona.

Naime, beskrajno smo željele posjetiti dva mjesta, veoma specifična za jug Vijetnama. Prvo, Cao Dai hram. Cao Dai je vijetnamska religija nastala početkom 20. stoljeća, mješavina svih religija koje čovjeku padnu napamet i onda još nekih: kršćanstva, budizma, animističkih vjerovanja, taoizma. Očiti je plod povijesti ove zemlje u koju su se u samo posljednjih 80 godina prčkali i Francuzi, i Britanci, i Ameri, i Kinezi, i Japanci, a ponajviše oni sami u sebe! I ne postoji nigdje drugdje! Drugo, Cu Chi podzemne tunele, jedno od genijalnih ljudskih postignuća u režiji Vietconga: oko 120 km izrovanog podzemlja na tri razine – 3 m, 6 m i čini mi se 15 m, kojima se obavljala sva protuamerička logistika oko Saigona tijekom vijetnamskog rata, a usto su u njima ljudi živjeli, i čak su neka djeca rođena – koja do 1976. nisu vidjela sunca! Mini-verziju, tunele Vinh Moc, smo već vidjele u DeMilitariziranoj Zoni, ali ovdje se radilo o cijelom podzemnom urbanizmu!

Hram i tuneli jednodnevni su izlet iz Saigona automobilom ili motorom, 50 odnosno 90 km udaljeni, i uz malo zdravog razuma i dobru organizaciju, do njih je lako stići. No mi nikada nismo. I to zato što je, negdje nakon dvadeset kilometara, nazovimo je, ‘katarzične’ vožnje, taman nakon preticanja kolone na makadamu ususret drugoj koloni, Lynn konačno uspjela zaustaviti Hunga i natjerati ga da prizna da nikada nije vozio motor!!! Na našu zgroženost kako nam je mogao lagati da zna voziti, on je sasvim kulerski odgovorio da nam uopće nije lagao, jer ‘on zna voziti motor, samo ga nikada prije nije vozio!’.

I tako, umjesto spoznaje novih religijskih granica ili uvida u logističku genijalnost čovjeka, Bubbles i Troubles izvojevale su pobjedu nad neopozivo izvrsnom retorikom vijetnamskog beskućnika… Nakon što smo demonstrativno napustile odmorište na kojem smo se zaustavili, plativši samo mom vozaču (koji je uistinu bio vozač!), nakon preko sat vremena pješačenja tim istim makadamom po najvećem zvizdanu, ipak smo uspjele ustopati neki lokalni ‘ko to tamo peva’ bus prije nego se Lynn onesvijestila… K tome još u pravom smjeru, pa smo u konačnici ipak ponovo uspjele naći Saigon, naš sokak i ženu s kafom, a nedugo nakon toga i rijeku Mekong…

Blažene rijeke, uvijek teku od izvora prema ušću. I za to im ne treba ni vozačka dozvola, ni vozačko iskustvo, ni kaciga… Samo dobra mreža protiv komaraca. Bez rupa.
Al’ ne mo’š sve imat što poželiš, zar ne?

Vaša Vrtikoza
(a.k.a. janjetina od komaraca)

Slijedom pravocrtnog kretanja koje nalaže vijetnamska geografija, stigle smo u Hoi Anh, treću točku na našoj 4-stop busnoj karti, koja je putovanju ovom dalekom azijskom zemljom dala poprilično zapadnjački štimung. Putnička infrastruktura u Vijetnamu je inače dosta dobro razvijena, no srećom su kreveti u autobusima ipak za patuljke – pa se ni dan nakon putovanja ne da zaboraviti gdje ste to točno.

Hoi Anh malo je mjesto na obali južnokineskog – ili istočnovijetnamskog – mora. Zavisno s koje strane grane pitate, naravno. Jel’ vas to na nešto podjeća? Hehehe, mene na to da su ljudi, gdjegod krenete, ipak samo ljudi. Na koncu konca – uvijek isti. Natezat će se oko imena vodene mase koja se svejedno talasa. Eh, ljudi.

Kakogod da se more zvalo, Hoi Anh je nekoć u tom području bio najveća trgovačka luka, premda se u današnjim razmjerima svakako činio premalen za takvu titulu. No u Jugoistočnoj Aziji sve je nekako malo – manje, možda je i megalomanija.

Grad se sastoji od dva dijela, starog i novog. U povijesni dio, Stari grad, ulazi se preko drvenog mostića i onda kroz volat koji čuvaju – kao i sve koji prolaze ispod njega – kameni Majmuni. Porijeklom iz kulture gdje su srećonoše i zaštitnici bezrezervno ljudoliki, ovo nas je prilično zabavilo! Mene je taj Stari grad neodoljivo podsjetio na Mostar, prvo s tim mostićem, a onda s krivudavim uličicama od kaldrme te kamenim kućicama iz kojih strše drveni izlozi prepuni figurica, kave i lanterni, tradicionalnih hoijanskih suvenira. Svidjelo mi se to usistnjeno šarenilo, iako je sve nekako mirisalo na duhove – nigjde drugih znakova života osim turizma!

Novi dio grada sastoji se od geometrijski ispresijecanih ulica (tzv. grid-sistem), iznad kojih vise špange sa raznoraznim nacionalnim zastavama. Između ostalih – kosovskom!!! U ulicama su tijesno nađiđani minijaturni prostori lokalnih obrta, uglavnom krojačkih radnji. Naime, Hoi Anh je još poznat kao prijestolnica krojača i tekstila, premda je nekako očito da su vremena istinskog tekstilnog kraljevanja ovog grada jako daleko, s obzirom da većina krojačnica djeluje dosta mračno i miriši na naftalin. No mi ipak nismo odoljele sašiti si nešto, uglavnom zato što smo u tom stadiju već uglavnom mrzile svih 4-5 komada odjeće koje smo već mjesecima nosile. I tako, po preporuci Lonely planeta iz 1980. (otuđenom greškom iz jednog hostela) Lynn je završila sa retro haljinom od jeansa golih ramena, koja se neprestano samovoljno pretvarala u suknju, a ja sa parom preširokih lila trofrtaljki u kojima sam, umjesto jako cool i putnički, izgledala – i osjećala se – kao svijetloljubičasti slon. No sveukupni dojam bio je toliko smiješan da sam ih na kraju stalno nosila. A i nije da sam imala drugih opcija.

Na rubnim dijelovima grada još se mogu naći kolonije šustera koji će vam ‘skrojiti’ cipele po želji – za 10 USD, jedno popodne i tri sata cjenkanja, a na obali rijeke je promenada restorana iz kojih domaćini neumorno vrebaju usklicima dobrodošlice i onim sveprisutnim ‘where are you from?’. Ustvari, jedino što se moglo vidjeti posvuda su ulični štandovi s hranom, najčešće komadima ribe kuhanim u bananinom lišću, potom svježim bananama, ušećerenim bananama i sigurno nekim drugim verzijama banana kojih se više ne mogu sjetiti.

Konačno, u novom dijelu Hoi Anha još se nalazi ogromna tržnica svježe hrane gdje sam po prvi put vidjela i neka druga voća i povrća osim banana te crne zube starica koje neprestano žvaču lokalnu biljku od koje su non-stop pomalo u speedu. No na famoznoj tržnici sam također, po prvi – i nesumnjivo posljednji – put, kušala i lokalni specijalitet tvrdo kuhano duck embrio egg (žao mi je: jaje s pačjim embrijem, da), pa bih u konačnici možda više voljela da te tržnice nije bilo. Jer je jaje bilo dlakavo i pomalo hrskavo. Slutim što mislite.

Fascinantno doduše, da se od legendarnog Champa (stanovnici u to doba) carstva začina, danas u svakodnevnoj uporabi ponajviše zadržao turmeric (hrv. kurkuma) i soja-sos. I indijski orašćići od kojih sam se rapidno debljala. Kao i od nudli koje se nalaze praktično u svemu; u Vijetnamu sam prvi put vidjela čovjek kako jede juhu – Pho Bo – kašikom i – štapićima. Zbog nudli, naravno!

Ne znam je li zbog jaja ili nudli, ali u Hoi Anhu smo konačno odlučile otići i na tečaj kuhanja, o čemu smo već duže vrijeme razgovarale. Inače su ti cooking classes postali poprilično pomodna aktivnost među turistima i posh-putnicima (što mi nipošto nismo željele biti); nama su se činili kao nešto što bi nam moglo bit od koristi, kad se jednom smirimo, da znamo rukovati šporetom i tako to.

Što je, na kraju, za vijetnamske uvjete, ispala poprilično skupa lekcija, s obzirom da je poludnevni ‘tečaj’ koštao barem 20 USD, ako ne i više. No mi smo se na investiciju odlučile nakon dva koktela, pa nam se rasipnost činila opravdanom investicijom u budućnost. A kokteli kao investicija u sadašnjost

Sve skupa je ustvari bio pravi izlet za lokalne biznismene i dvotjedne turiste. Pola sata smo se vozili tradicionalnim brodićem po rijeci Thu Bon, nekadašnjoj okosnici cvjetajuće trgovine; sada su se obale činile poprilično pohabano, a promet na njoj uglavnom ograničen na transport lokalaca i njihovih motora s jedne strane na drugu. Kada smo stigli u ‘tradicionalni kulinarski centar’, ispostavilo se da je to ustvari mali drveni dvorac na posjedu s hotelom i terasom na splavi, perverzija. Ali jako su ponosni svojim vrtom začina iza kuće. Nije krv voda.

Cooking class smo imali na splavi. Sastojao se od četri do pet različitih demonstracija šefa kuhinje, nakon kojih bismo mi, jako brzo i bez puno muljanja, morali pripremiti to isto. No svi su sastojci bili unaprijed pripremljeni, očišćeni i nasjeckani pa se cijela vježba uopće nije činila stvarna. Prvo smo napravili shrimp springrolls (naše su više podsjećale na fajite, no dobro) pa smo ih, uz dozvolu šefa, naravno, pojeli. Onda smo napravili i pojeli još dva jela, pa varivo od patliđana koje skoro više nismo imali kapaciteta ni probati. E tada su nas pozvali da pođemo na ručak! Što reći… kad dugo putujete na ograničenom budžetu, otkrijete da se želudac stvarno može raširiti po prilici!

Nakon deserta su nam ponudili da ostanemo besplatno na njihovom bazenu ostatak dana, ali nas je bilo strah da bismo potonule pa smo se zato sutra vratile (po balkanski: o istu naknadu ) i cijeli dan provele lješkareći oko bazena, pijuckajući koktele, igrajući karte i čitajući magazine na sjajnom papiru. Uhvatilo bi nas tako povremeno, da se ponašamo kao dokone bogatašice – i iako nam to baš ni jednoj nije u prirodi, ne mogu vam sad lagati da ne bismo uživale. U tome je, ustvari, jedna od divota putovanja, što se često uhvatiš u nekom ponašanju nedoličnom onom standardnom sebi i stalno nešto novo otkrivaš u tim ‘drugim formama’ svoje ličnosti. Postaneš zabavan sam sebi!

Sve u svemu, bez obzira na izostanak nekih gigantskih kulturnih iskustava i duhovnih spoznaja, savršeno nam je sjeo taj Hoi Anh. Odmorile smo se malo od bolno poučne vijetnamske povijesti, a, konačno, i sunce sjalo tri dana zaredom! Naime, malo prije našeg dolaska, Sjeverni Vijetnam su zasule takve kiše da je proglašeno izvanredno stanje. Tijekom cijelog dvodnevnog motocikliranja DeMilitariziranom Zonom glavni modni dodatak bile su nam prevelike kabanice s kapuljačama (u Gradu popularno znane kao incerate) iz kojih smo se skidale samo kad bismo išle u krevet. A svejedno smo se danima poslije otkuhavale od blata u porama. Tako da su nam ta tri dana sunca i dokoličarenja taman napunila baterije, a meni osobno – i one lila slonovske hlače!!!

No srećom ćemo uskoro u Saigonu uživati u jednoj nesvakidašnjoj turi po lokalnim bolnicama te u motocikliranju s beskućnikom koji može voziti motor – iako ga nikad nije vozio. A šta reć: strah je možda iracionalna emocija, ali je zato usrati se od straha itekako stvarna pojava.

Idući utorak,

Vaša Vrtikoza

Obitelj je tako preživljavala. Sakupljajući smeće za prodaju u daljnju reciklažu. Metali: lim ide za oko 8000 donga za kg pri prodaji japanskoj auto-industriji. Ali meci iz vijetnamskog rata idu daleko bolje: USD 8 za kilogram. Zgoditak, naći metak! Kad smo odlazili s njihovog posjeda, Bill im je dao 5-6 metaka. Ne znam je li to bila nagrada ili plaća. I je li se samilost podrazumijeva?

Bill i Anh su veterani. Obojica su bili u ranim dvadesetima kada su pristupili vojsci – borili su se na strani J. Vijetnama, u savezništvu sa Zapadom, poglavito USA. Billa obitelj nije mogla školovati, zato se pridružio; za Anha ne znam koji je bio razlog.

Stajali smo u Frame of Church dok nam je Anh pričao kako je proveo sedam godina u poslijeratnim kampovima. Tijekom rata je imao plaću od USD 5000,  kojom je podigao kuću u okolici Saigona, koju danas zauzimaju uredi Partije. Njih pet u obitelji skoro da nema ništa. Zato se Anh i bavi ovim poslom – ulogom turističkog vodiča  u DMZ - DeMilitariziranoj Zoni, jednoj od najvećih ironija vijetnamskog rata: oko 10km između južnog i sjevernog Vijetnama, području koje je trebalo biti “tampon” mirna zona nakon oslobođenja Vijetnama od Francuza, a ispalo je poprište američko – vijetnamskog rata nakon kojeg je, nakon rata (od 1975.) do danas, samo od preostalih mina i inog ratnog smeća, ranjeno ili poginulo oko 5000 ljudi.

Na pitanje je li mu to bolno, Anh izbjegava odgovor, govoreći da godinama nakon rata nije imao posao, a obitelj mu je ionako jedino važna pa je samo važno što je relativno dobro plaćen. Iako ga Partija redovno privodi ako vodi grupe Amerikanaca. Pričao nam je kako su Amerikanci imali specijalne svjetlosne lampe kojim su raspoznavali Sjeverno- i Južnovijetnamce po pigmentu u koži, iako pomalo zvuči kao neka legenda. Premda nije legenda da su na mjestu gdje nam je Anh to pričao, na Horrible highway, pucali u leđa južnovijetnamskim civilima, kada je ta cesta bila jedini izlaz iz tek osvojene provincije.

Bill i Anh su nam između ostalog pričali i kako su većinu vremena u rovovima ustvari bili odvaljeni, što na opijumu, što na alkoholu; tako neprestano high nisu ni registrirali što im se točno događalo. Kad bi mislili da će konačno izgubiti  zdrav razum prestali bi na par dana uzimati lijekove protiv malarije i kroz 5-6 dana bi završili na oporavku u jednoj od bolnica na Filipinima. To bi im bio kao odmor. Tako su završili i u Australiji.

Kad govore o Ratu, lica im ne mijenjaju izraz. Bilo je čudno provesti dva intenzivna dana u društvu tako Nepobitne Povijesti. Nisam mogla u potpunosti shvatiti tko je u tom ratu ustvari bio zločest a tko dobar, i je li se ustvari karakteri u njihovim očima uopće dijele po tom kriteriju. Nisam mogla u potpunosti donijeti odluku jesu li oni ustvari heroji ili negativci ili samo vodiči ture.

Nekako nikako nisam mogla izvojiti sebe kao promatrača u tom ratu koji je duboko utisnut u svijest svakog stanovnika Vijetnama i to me poprilično smaralo. Bez obzira na to što smo dva dana provele na motociklima u blatu, posjećujući po najvećoj kiši rovove i šume kaučuka, što je trebalo biti uzbudljivo, cijelo to vrijeme bila sam nekako tužna zbog svih tih degeneralija ljudske prirode. Stvarno smo posebna vrsta.

Ponekad sam na tom putu bila tako ljuta na nas, ljudove.

Kao onda kad sam shvatila da smo sposobni, u funkciji grickalice, skuhati još nerođeno pače – u jajetu. A točno kako sam to shvatila… nikad mi neće dat da to zaboravim!

Stay tuned,

Vrtikoza

Kada bih morala sažeti svoju teoriju ‘kako preživjeti sam/a u bijelom svijetu’, mislim da bi se svela na dvije maksime:

1. ‘Zdrav razum uvijek i svugdje’ te

2. ‘Bog čuva lude i pijane’.

Logika je jednostavna: druga maksima nastupa kad zakaže prva. Naime, iako sasvim osnovna, prva je, u mom slučaju barem, više utopija dobrog odgoja, pravilo potvrđeno iznimkama, dok se za drugu zaista mogu pohvaliti da sam je više puta uspješno empirijski dokazala. A još sam živa!

Hanoi, glavni grad današnjeg Vijetnama, bio je, rekla bih, poprište testiranja te teorije. Hanoi uglavnom pamtim po nekim osobnim događanjima ili osjećajima, i koliko god to možda bilo čudno, ali o gradu koji su do 50-ih godina prošlog stoljeća držali Francuzi te koji je potpuno bombardiran tijekom vijetnamskog rata, ja ponajbolje pamtim neiscrpnost bia hoi-a – točenog piva koje se u bescjenje prodaje na svakom kantunu! U sjećanju mi je još ostao romantični odraz crvenog mosta Hoc na jezeru Hoan Kiem u središtu grada, a posebno kontradikcija smirenosti kojom odiše šetnica oko jezera i živosti svakodnevne gradske vreve u Starom Kvartu oko jezera. To sam vjerojatno zamjetila zato što smo Lynn i ja dva dana kružile oko jezera tražeći teatar u kojem ćemo odgledati tradicionalnu vijetnamsku igru marioneta na vodi, tako da smo ga imale dovoljno vremena i prilike detaljno prostudirati! A i predstavu smo vidjele. Treći dan.

Misterij mi  je, ustvari, kako je to sudba spojila Lynn i mene da putujemo zajedno, s obzirom da obje imamo kompas u glavi naopačke na ringišpil. Rijetko se dešavalo da negdje stignemo bez višesatnih zaobilaznica, uglavnom predjelima kojim turist još nije kročio. Vjerujem da je naše umjetničko ime kojim smo se u Hanoju već uvelike dičile, Bubbles (ona) & Troubles (ja), najbolji pseudonim koji je ikad našao svog čovjeka! Mislim, mi smo se uspjele izgubiti čak i na turi s kajacima! Vođenoj, organiziranoj turi s kajacima!

Znam da zvuči kao science-fiction, ali zaista smo to uspjele prilikom dvodnevnog izleta u Halong Bay, svjetsku prirodnu baštinu pod UNESCO-vom zaštitom, udaljen nekoliko sati autobusom od Hanoia. Halong Bay je fantastičan krajolik bezbrojih krševitih stijena koje posve nasumično strše iz mora – premale i predivlje da bi se nazvale otocima, prevelike i prečudesne da bi prošle neopažene.

Ekipa s kojom smo provele dva dana na brodu brojila je petnaestak i bila poprilično šarolika, premda uglavnom s engleskog govornog područja (Australija, UK, JAR, USA, Kanada) te dvoje Francuza i ja. Često su mi tijekom putovanja ljudi govorili da nisu sreli mnogo ljudi iz Hrvatske, ili općenito ovih naših krajeva, kako putuju; ustvari nekoliko puta sam bila prva koju su sreli. Velika je to odgovornost, biti jedini predstavnik nacije. Zamisli da pomisle da je cijela nacija kao ja? Ajajaja. Na noge, ljudi, na put!

Elem, išli smo prvi dan na taj organizirani obilazak kajacima. Iako se činilo zdravorazumski razdvojiti se i svaka se ponaosob uvaliti nekome od bolje koordiniranih singlesa na brodu – ne!, Bubbles i Troubles su odlučile navesti mak na konac i kajakanje odraditi samostalno u paru jedna s drugom.

Ma nismo se još ni propisno smjestile, a već smo se otpeljale (tj. odnijela nas struja) do obližnje spilje, samo mi, naravno. Tamo smo se malo ‘uvježbavale’ i ‘uštimavale’ (pokušavale izaći). No dok smo mi završile s hihotanjem, vrpoljenjem i vrtnjom u krug te se konačno usuglasile koja će, kako i kada veslati na koju stranu, naša mala grupa nestala je iz vidokruga! Zaključivši da nisu mogli tako daleko odmaći, odlučile smo slijediti neku povorku sjenki koje smo obje nazirale u daljini. No kada smo se, nakon mukotrpnog veslanja i ciljanja kroz neke stjenovite prolaze u kršu, konačno uspjeli približiti jednom od kajaka shvatile smo da te ljude niti poznajemo niti prepoznajemo! Jer bila je to ekskurzija starijih parova penzića. Što, doduše, objašnjava to da smo ih uopće sustigle!

Nakon kraćeg pjevanja HELP od Beatlesa i djetinjeg oduševljavanja ehom, ubrzo smo shvatile da nam ipak nitko neće doći u HELP pa smo krenule veslati natrag prema našem brodu. Ali baš putanjom drugog broda koji je upravo isplovljavao, direkt na njega, i na dva mornara koja su nam s prove prestravljeno vikala: “Mičite se s puta!!! Mičite se s puta!” Ha, ko da ne bi da smo znale kako!!! No vještim manevrom koji nas je skoro slupao o stijene u zadnji smo tren uspjele mimoići brod u cijelosti (!), nakon čega smo ipak odlučile uskočiti u more i u maniri Ester Williams otplivati kajak natrag natrag na brod.

Tamo smo dočekale ostatak ekipe, koji su nam priznali da su primjetili da nedostajemo, ali da su jednostavno zaključili da smo se negdje izgubile i da nas se vjerovatno ne isplati čekati… A ti ljudi su nas poznavali niti puna 24 sata!!!

Drugi dan smo išle na slobodno penjanje, što je meni išlo sasvim dobro dok nisam nekako uspjela skrenuti iz pravog smjera (lakšeg) u krivi smjer (teži: ravnu stijenu), te baš u tom trenu napraviti još jednu kardinalnu pogrešku: pogledati nadole. I tad sam shvatila da je “pravi put” za mene – ipak – nizbrdo! Lynn je to shvatila već na samom početku prvog uspona, kao i to da strah od visine nije paranoja koju možeš izliječiti viseći sa 10-15 m visoke stijene.

Konačno smo se to posljednje popodne posvetile onome što stvarno znamo: plivanju, skakanju sa gornje palube broda, ispijanju kafa i pića, te kibicanju veoma zgodnog instruktora penjanja Tima, koji se preselio u Vijetnam i jedina je osoba koja živi u Halong Bayu; na plaži, u šatoru, jer je stalno naseljavanje tog područja u biti zabranjeno zbog zaštitnih mjera. Lokalci uglavnom žive u plovećim selima, a super su mi bili mali plutajući supermarketi: žene koje na barkama plove između turističkih brodova i prodaju doslovno sve: od jeftine pive, preko Snickersa do Tampaxa!

Sve u svemu, Halong Bay mi je svakako ostao u sjećanju kao jedno od mjesta na ovom putu gdje je utjelovljena divota: par puta sam samo onako plutala na vodi, gledala okolo u stijene i razmišljala koliko u životu treba imat sreće da stigneš i do tamo… hanojskim stranputicama i inim putevima… Ne toliko para koliko sreće!

A ista je također nužno potrebna da bi se u Hanoju preživjela jedna ‘neugodna osobna epizoda’ i jedna totalna pomrčina zdravog razuma.

Ja sam inače račica po horoskopu, i mi se ni inače s ‘neugodnim osobnim epizodama’ ne nosimo baš  herojski, ali ovom prilikom sam nadmašila samu sebe, kada sam se, u stanju dostojnom jedne dobre rođendanske proslave, odlučila iz tih stopa sama vratiti iz kafića u hostel. Bez mape. Oko 3 ujutro. Ja. Hm. Brilliant idea.

Da li sam previdjela i jesam li uopće imala pojma gdje  je bilo moje skretanje nije ni bitno, ali sam se u neko doba samo zatekla kako već jako dugo, puno duže no što nam je trebalo da stignemo u kafić, hodam totalno opustjelim ulicama Hanoia. Nesumnjivo jedinstveno iskustvo: nisam niti jednom poslije srela nekog drugog putnika jugoistočnom Azijom koji je uspio vidjeti njihove prometnice potpuno prazne!!! Nigdje žive duše, oko 3 ujutro, Hanoi.

Iako mi je u retrospektivi fascinantno to što sam bila sama na ulici tog grada od 6,5 milijuna stanovnika, gdje se po danu jedva može proći od silnih motora, rikši i automobila, u tom me trenutku činjenica da nemam blagog pojma gdje sam, a i da se ne mogu ni sjetiti imena svog hostela, ipak umjesto u istraživačko oduševljenje bacila u totalni očaj. I tako sam se, u naletu zagušujućeg, cjelovitog samosažaljenja (grozota , bez ikakvog kompleksa samo sručila nasred pločnika i otčepila: dugo prije i dugo poslije nisam tako plakala! Kao na pločniku Hanoia. E da.

U nekom momentu iz nepoznatog smjera pridružili su mi se prvo muškarac, a potom i žena, koji su me prvo malo promatrali s nogu, a onda sjeli na pločnik pokraj mene.

Žena, moderno sređena za izlazak i pomalo službena, palila je cigaretu na cigaretu i povremeno ustajala prohodati mali krug ispred nas, dok je muškarac samo nepomično sjedio i valjda telepatijom pokušavao dokučiti koji mi je točno vrag, s obzirom da ja nisam bila u stanju izgovoriti jednu jedinu riječ da mu objasnim. Povremeno bih registrirala čudnovatost cijele te situacije i onda onako usputno preispitala njihove motive, ali toliko sam se osjećala rezignirano tada da sam svjesno odlučila da ću rješavati eventualne probleme kad – i ako se dese. Npr. pljačku, koja mi je pala na pamet kad je ženi u ruci zaiskrio žilet, vjerovatno namijenjen paranju torbice, što je čest način ulične pljačke. Ipak, mora da sam izgledala (i bila) toliko jadna tada da me – ako su uopće inicijalno namjeravali – nisu imali srca dotući, pa su me na kraju krajeva motorom odvezli do hostela – za koji je muškarac znao točno o kojem se radi, pošto je Aussie Backpackers jedini hostel u Hanoiu!

Što reći? Da, Bog čuva lude i pijane – ja to garantiram! Ali svima koji putuju sami – i koji imaju izbora, ipak bih toplo preporučila korištenje maksime broj jedan, čisto jer idioti kakav sam ja tada bila znaju ponekad Bogu oduzeti previše vremena!

Vaša Vrtikoza