Vidi kako je mi je sin sladak, vidi!

Vidite li i vi isto što i ja?

To je očiti problem sa kojim sam se susrela pri pomisli na pisanje osvrta na, još jako svjež koncert Leonarda Cohena u zagrebačkoj Areni.  A savršenstvo je upravo ono što je postignuto na navedenom događaju. Potpuno savršenstvo ugođaja, svake pogođene note, i zlatnog glasa jednog od najvećih poeta današnjice.

Dugo sam čekala na ovaj koncert jer mi je promaknuo u Londonu 2008 godine, kada je nastao fantastični album Live in London, čija je izvrsna interpetacija i zagrebački koncert, te na koji upućujem sve Cohenovse početnike, jer vjerujem da ga stariji fanovi već imaju u svojoj arhivi. Usudila bih se reći da sam čekala više desetljeća da uživo čujem glas gospodina Cohena, jer sam od djetinjstva preslušavala onaj slavni Greatest hits sa žutom naslovnicom te njegovim komentarima pjesama, no ipak kako nemam iza sebe baš toliko desteljeća, zadržat ću se samo na izjavi da sam velika obožavateljica djela Leonarda Cohena.

Leonard Cohen je već gotovo pola stoljeća jedan od najvažnijih i najutjecajnijih kanutautora u svjetskog glazbi. Poznat je po snažnim misaonim tekstovima koji se dotiću problema religije, stanja u svijetu i ljudskih odnosa, te po recitacijskom stilu pjevanja.  Rođen u Kanadi, 21. rujna 1934., prvu je knjigu poezije izadao još 1956. a od tada do danas je snimio preko 2000 pjesama. Ova turneja, pri kojoj je posjetio i  Zagreb, je počela u svibnju  2008 godine u Kanadi, te mu je prva turneja nakon 15 godina.

Koncert, koji je bio zakazan za 15. Travnja ove godine no odgođen zbog Cohenovih problema sa kralježnicom , održan je napokon 25. Srpnja, u začuđujuće punoj Areni. Gospodin Cohen (oslovljavala bih ga sa ”car-poeta” ili ”bog sporih pjesama” ali mislim da ne bi bilo primjereno tekstu) je stupio na pozornicu oko 20 i 30, u svom standardnom odijelu sa poznatim tamnim šeširićem, kojeg bi skidao svaki put kada bi bilo tko iz njegovog benda imao solo. Inače, izvrsni bend je sačinjen od tri back vokala (među kojima i Sharon Robinson, koatorica pjesama ”Everybody knows”, ” In my secret life”) bubnjeva, bas gitare, klavijatura, flamenco gitare, električne gitare i saksofona, te u potpunosti još više naglašava sa godinama sve bolji glas Cohena. Iako sam nekoliko trenutaka prije koncerta čula komentare koji su odražavali sumnje u njegov sadašnji glas, jer je Cohen oduvijek bio više poznat po recitacijskom stilu nego po pjevačkom glasu, ti komentari su sa prvim taktovima ”Dance me to the end of love” zamjenjeni hvalospjevima zlatom glasu gospodina Cohena, kojima se ja samo mogu pridružiti.

Koncert je, uz malu pauzu, trajao gotovo tri sata te je obrađeno prema mojoj procjeni 27 pjesama, što je samo po sebi nevjerojatno. Baš kad približi kraj koncerta i pomislim; ”Eh, da mi je još čuti ”Famous Blue Raincoat”, kad evo počinje Famous Blue raincoat. Drugim riječima, ako ste imali omiljenu pjesmu,  sigurno ste tijekom koncerta došli na svoje. Meni je srce, a na nesreću onih koji su sjedili do mene, i glas, posebno zatritao na ”Bird on the Wire” i ”Who by Fire” koje su došle u prvom dijelu koncerta. Naime, a drugi dio je započeo velikim hitom ”Tower of Song” a nastavio sa ”Suzanne”, također jednom od najpoznatijih Cohenovih pjesama.  Bilo je očito da i publika uživa u novom sjaju starih Coenovhskih laganica jer bi se pljesak više puta razlio oduševljenom dovoranom, bilo kada bi pojedini član benda ima solo ili kada bi došao refren pojedine pjesme. Posebno je fantastično snažno zvučala pjesma ”Hallelujah”, koja, iako pripada starijem opusu Cohena, nove fanove dobila jednako prekrasnom obradom prerano preminulog genija, Jeff Bucklya, nakon koje je slijedila jedna od najromantičnijih Coenovskih pjesama ”I’m your man”.  Za kraj drugog dijela, barem prije encore-a, ostavljena je ”Take This Waltz”, ali nakon što je doslovno odskakutao (ne, čovjek je baš ‘odskakutao’, nije metafora ni za što) sa pozornice, Cohen se vratio i bis započeo sa dobrom starom ‘So long, Marianne” pri kojoj je bilo jasno, sudeći po publici koja je bila na nogama te se u blagom ritmu ljuljala te pjevala zajedno sa njim , da je večer  još pjesmama daleko od kraja. ”First we take Mannhattan” je zatvorio prvi krug  biseva, nakon kojeg je Cohen opet odskakutao i doskakutao na pozornicu za meni jednu od najdražih izvedbi ”Famous blue raincoat”, nakon kojeg su uslijedije ”If it be your will” te ”Closing time”. No, publika nije tako lako dala gospodinu Cohenu da opet odskakuta iza pozornice te je napokon koncertu došao kraj uz simboličnu ”I tried to leave you”. Tijekom cijelog kocerta je na naš pljesak zahvaljivao smješkom te skidanjem šešira, a posebna zahvalnost i zaigranost se sve više osijećala kako se koncert primicao  neizbježnom kraju.

Bilo bi suvišno, i vjerujem iritantno, opet ponavljati kako je koncert bio savršen i meni jedan od dragocijenijih u mom opusu posjećenih koncerata. Prije koncerta smo ja i prijateljica razgovarale kako postoji određeno vrijeme i ugođaj za svaku vrstu glazbe i svakog izvođaća –osim za glazbu Leonarda Cohena. Njega se naime, složile smo se obje, može slušati u bilo kojem trenutku jer uvijek nekako pristaje ugođaju. Leonarda Cohena svrstavam u one rijetke glazbenike, poput Tom Waitsa ili B.B. Kinga, koji sa godinama postaju samo bolji i na čije koncerte, ako se ikako ukaže prilika, apsolutno moram ići.

napisala Sonja

• Nadam se da će ovaj “Kako postati superjunak” dizajn za majicu biti i printan!
• Kako je Facebook u fuck you stilu čestitao rođendane.
• Ovjekovječite svoj jedinstveni otisak prsta u izrezbarenom papiru.
• Suvremena verzija Danteovog pakla – internetski grijesi i grešnici
• Video dana:

Zube treba prati, inače – klik.

A što je bilo dalje… u vašem slučaju?

Kao po nekom nepisanom pravilu, ljeto je doba blockbustera. Svake nas godine – ili se možda to samo meni neukoj čini? – čim temperatura pređe 38 stupnjeva, iz ‘tvornice snova’ (a nekad i iz drugih krajeva) zatrpaju superjunacima, ljudima koji spašavaju svijet, klincima s magičnim  moćima i sličnim nevjerojatnim filmskim iskustvima, dizajniranim da privuku ljude u kina u tolikom broju da – nekad doslovno, danas tek u prenesenom značenju – redovi pred kino blagajnom zakrče ulice i uzrokuju prometni kolaps u kvartu. Šareni, bučni, lijepo dizajnirani i bogato producirani filmovi savršeno se, valjda, uklapaju u ideju ljeta kao doba opuštenosti, sreće i zabave. Ili to, ili postoji neki drugi razlog zašto na njih publika doista hrli, bez zadrške daje puno previše novca na ulaznice i kasnije o istima vedro raspravlja na sav glas – neki drugi razlog, koji ja jednostavno ne razumijem.

Ja, naime, ne volim blockbustere. Naravno, nađe se gdjekad među filmovima koji nose tu nesretnu titulu i koji dobar – ali u načelu, za mene taj label obično označava nešto negativno. Blockbusteri su oličenje prosjeka – ili još bolje, one vrijednosti koja ostaje prosječna ‘u sredini’, kad se s obje strane maknu outlieri. Pritom to ne znači samo po sebi – iako znam da se neki od mojih čitatelja već sad u sebi ljute na ono što, pretpostavljam, žele izjednačiti sa filmskim snobizmom – ništa vrijednosno loše: u definiciji je svakog blockbustera da ‘puca’ na masovnu publiku, i da je usmjeren ka što širem krugu gledatelja; ukoliko je to doista tako, da bi svi ovi gledatelji mogli biti privučeni, valja se, složit ćete se, profilirati na taj način da se ne ‘upada u oko’ i ne provocira (skoro) nikoga, a da se ponudi ponešto za mnoge. A ‘mnogima’ će se onda nužno servirati umjerenost, po malo od svega – kako bi svatko našao nešto za sebe – a skroz ‘blizu centru’, kako se one na suprotnom polu ne bi previše iziritiralo. Gledajući ovako, moglo bi se reći da su blockbusteri podosta slični demokraciji: u demokraciji, odluku bi na kraju trebala donijeti ‘većina’; no većina nije niti natprosječno (ni ispodprosječno!) obrazovana, ni posebno pametna niti po ičem drugom ‘prosvijećena’, osim što je, eto, ima najviše – pa joj se stoga sve prilagođava. Ali kako oni kojih je najviše nisu nužno ni najpametniji ni po nekom drugom kriteriju najbolji, njihova odluka biti će najvjerojatnije izraz blagog kompromisa i ‘ublažavanja’ stavova.

Što to sve znači na filmu? Znači – jednostavno prevedeno – da će blockbusteri, kao filmovi koji se moraju ‘dodvoriti’ različitim ukusima, uvijek biti pomalo ‘konzervativni’ u stilu, jer bi svako skretanje u ‘radikalizam’ bilo koje vrste (ili staromodnost ili neki veseli postmodernizam, primjerice, Noeova tipa) dio publike odmah odbacio; ‘konzervativni’ će vjerojatno biti i izborom tema, a i svjetonazora (često su to – da se opet poslužim političkim rječnikom – populističke priče), a kako bi svakome u publici bilo moguće pratiti radnju i likove, isti će se (kao automatizmom) shematizirati (upravo stoga, podjela na dobro-zlo, crno-bijelo…u blockbusterima je jednako učestala kao lik negativca, dobrice, sanjara i sličnog, koji su prije svega određeni jednom dimenzijom, i na nju su svodivi). Poput populističke političke stranke (ili političara samog – Milan Bandić, anyone?), pravi blockbuster nudi za svakoga ponešto. Ali, u tom nuđenju, često je – baš poput zagrebačkog gradonačelnika – ograničen, nepošten, ignorant(an) spram zahtjeva onih koji žele više od prosjeka, ili se odbijaju utopiti u nekakvu sliku shematskog gledatelja (odnosno građanina/birača). Zar to nije dovoljno da mi isti budu pomalo omraženi?

Na sreću, na filmu – češće nego u politici – moguće je naći iznimke od pravila, i ljude koji snimaju filmove namijenjene najširoj publici, a koji opet ne podilaze nužno niti jednom sloju svojih (potencijalnih) gledatelja. Christopher Nolan sasvim je sigurno jedan od takvih ‘hrabrih dečkiju’ suvremenog filma. Londončanin s trajnom filmskom adresom preko Velike bare vjerojatno je i dalje najpoznatiji po neobično hrabrom podvigu – uspio je, naime, s ‘Mementom’ doslovno okrenuti naopačke filmsku narativnu strukturu – ali se unatrag zadnjih par godina uspio nametnuti kao nevjerojatno uspješan redatelj filmova ‘za mase’, od ‘Batmana’ preko ‘Prestigea’ do ‘Inceptiona’, sigurno najiščekivanijeg filma ovog ljeta. Nolanova je ljepota međutim u tome što je – kao rijetko koji autor uopće – uspio prisvojiti titulu dobrog redatelja kino uspješnica bez da je prihvatio doista igrati po njihovim pravilima. Njegovi su filmovi, ako naizgled i čista zabava, odbijali biti apolitični, a-moralni (u smislu neopredjeljenosti, moralne tišine) i uronjeni u pomalo zaglupljujuću prosječnost: ako ne vjerujete, sjetite se samo ‘Dark Knighta’ i otvorenog bježanja od polarizacije dobro-zlo, ali i zagovaranja građanske odgovornosti tamo gdje formalne institucije zakazuju ili ih jednostavno nema. Za potpuni učinak: isto usporedite s karikaturalnom šarenom slikovnicom zvanom Batman Joela Schumachera; ne vidjeti razliku značilo bi pristati na – masovno? – sljepilo.

No koliko god s jedne strane bio voljan pomicati granice, Nolanovi su filmovi uvijek patili od iste boljke: podređenosti programatskom konceptu. Nolanovi su najuspješniji radovi (‘Dark Knight’ je pritom, priznajem, svojevrsna iznimka) poput savršeno složenih puzzli, u kojima svaki komadić nalazi svoje mjesto i bitan je za cijelu sliku, ali je postizanju potpune ravnoteže sitnih dijelova jednostavno podređena radost u slaganju. Poigravati se obratima, inteligencijom, budnošću gledatelja smjelo je i veoma uzbudljivo, ali uvijek mi se činilo da je Nolan, u pretjeranom ‘programiranju’ svojih likova, pomalo emocionalno isprazan, nedostaje mu (pa čak i tamo gdje, kao u ‘Prestigeu’, likove ne možemo ne zavoljeti) mrvica spontanosti i ponešto nježnosti. No dok je god bio spreman servirati mi, pod krinkom high concept komercijale, nešto malo pameti, spremno sam mu opraštala hladnoću.

A onda je došao ‘Inception’.  Sasvim sigurno najiščekivaniji blockbuster ove godine, s jedne strane, a s druge, onaj koji je obećavao – znajući prijašnji redateljev rad – ponešto odmaka od standardne sheme. I doista, priča o agentu Cobbu (igra ga Leonardo DiCaprio) koji se bavi krađom ideja iz tuđih snova, a – nakon što mu naručitelj ponudi da će kao naplatu razriješiti njegovu najveću privatnu ‘kalvariju’ (koliko je to moguće) – odlučuje, zajedno sa malim ali sposobnim timom suradnika, preuzeti kao zadnji ‘posao’ usađivanje nove ideje u um mladog nasljednika energetskog carstva (nešto što, navodno, nikada ranije nije izvedeno), zvučala je obećavajuće. Zvjezdana glumačka ekipa – u kojoj su se osim DiCapria našli i Marion Cottilard, Tom Hardy, Michael Caine, Ellen Page, Joseph Gordon-Lewitt i Ken Watanabe (a to su samo najvažniji!) – samo je podizala očekivanja. A kada je film prije malo više od tjedan dana pušten u kinodistribuciju, odmah je zauzeo prva mjesta na ljestvicama najgledanijih, dok su se čak i lagano negativne kritike mogle (i još mogu) nabrojati praktički na prste dvije ruke. No je li doista toliko dobar koliko bi se iz svega ovoga moglo zaključiti?

Nerado ovo pišem, ali…mislim da sam u doista maloj skupini onih koji su s Nolanovog filma otišli pomalo razočarani, čak tužni. ‘Inception’ (u nas ponešto nespretno preveden kao ‘početak’), istina, nije loš film; nije čak niti u onoj kategoriji u koju biste svrstali osrednje, ali nepamtljive filmiće za nedjeljno popodne, ili pak pomalo praznoglava zabava koju nam se inače nastoji servirati u kinima u  ljetnim mjesecima. Problem je ‘Inceptiona’, međutim, u sljedećem: umjesto da se odlučio slijediti svoju odličnu ideju, i prema njoj oblikovati sasvim novi ‘tip’ filma, Nolan je na kraju svoj film – stilski i narativno – odlučio odvesti u drugom smjeru, zarobivši ga žanrovski u kombinaciju akcije i SF-a. To je – kombinirano s autorovom nesklonošću ‘popuštanju kočnica’ i odlukom da svoje likove potpuno podredi logici temeljne ideje – rezultiralo ispoliranim (na prvi je pogled jasno da je ‘Inception’ film na kojem se nije štedjelo), ali hladnim i pomalo ispraznim filmom, koji je premalo vjerovao u svoju izvornu ideju, a previše u vizualni dojam i moć oduševljavanja gledatelja zasljepljivanjem uvijek većim, boljim, impresivnijim efektima i prizorima. Za nekog drugog, ovakav bi rezultat mogao biti smatran uspjehom – ali od Nolana se, s obzirom na prethodne uratke, jednostavno očekivalo više.

Naravno,  ‘Inception’ svakako ima svojih dobrih momenata. Prije svega, nemoguće je ne oduševiti se polaznom idejom filma: Nolan je autor izvanredne mašte, ali i logike, i njegova je kreativna zaigranost daleko od kopiranja uobičajenih crno-bijelih shema o spašavanju svijeta i ‘junacima s greškom’ kojih su prepuni suvremeni ‘akcići’. U ‘Inceptionu’, zanimljivo, ‘crni’ pol u smislu likova uopće ne postoji:  budući da se likovi bore prije svega sa sobom samima, film je to lišen klasičnog negativca. Niti njegov pandan – klasični ‘pozitivni’ lik – ne postoji zapravo; Nolan je svoju priču (sam je, naime, i autor scenarija) oslobodio i ‘standardnog’ ljubavnog zapleta, pomaknuvši simpatično fokus (u jednoj od najslađih scena u filmu) na izražavanje simpatija dalje od Cobba. Nadalje, različitim svjetovima sna posvećeno je nevjerojatno mnogo pozornosti, i osmišljeni su do detalja: tako je divno gledati kako iz razine u razinu svjetovi postaju sve apstraktniji, od prljavih gradskih ulica do imaginarnih umjetnih gradova čija ljepota je nepobitna. Konačno, Nolan je još jednom kroz bljeskove inspiracije pokazao zašto se u njega polažu velike nade: scena potjere na početku filma jedna je od najbolje režiranih u recentnoj povijesti, s toliko dinamike i šarma da iz nje mogu učiti svi ‘štanceri’ hollywoodskih akcijskih franšiza koje se svako malo obnavljaju nama pred očima. A ni montažerski film ne zaostaje – montaža sekvenci kroz četiri različita vremenska tijeka zaista je maestralna.

Ali sve je to ipak premalo – jer ‘Inception’ i dalje pretjerano robuje zakonitostima ‘veličine’. Prije svega, Nolanov je problem u prenaglašavanju akcije: iako je od početka bilo sasvim jasno da se ideja ulaska u snove naprosto mora ‘simplificirati’ na neki način, a da bi postala privlačna masovnoj publici, u tome se otišlo predaleko. Film je tako postao kolaž pompoznih akcijskih scena, koje k tome ne prati prevelika originalnost – od spektakularne utrke na snijegu do zero gravity scena koje neodoljivo asociraju na ‘Matrix’, ali i vrhunce ‘mafijaških’ filmova, nekako sve ostavlja dojam već viđenog, samo gurnutog (proračunsku) stepenicu dalje.

Nadalje, narativno je film jednostavno presimplificiran: u cijelom nizu scena likovi – umjesto da nam se stvari demonstriraju na ekranu – jednostavno objašnjavaju priču i (još puno gore) emocije koje osjećaju, pa sam mjestimice imala flashbackove na ‘CSI’ i druge slične serije, kod kojih se ono što se događa na ekranu redovito tumači gledatelju paralelno uz odvijanje na ekranu. Likovi su također preshematski, preslični onome što se od blockbustera očekivalo: ako je DiCapriov Cobb još i iznimka od crno-bijele podjele koja se nameće kao samorazumljiva, on je vjerojatno najveća pogreška u castingu, jer djeluje kao da u nekoliko svojih zadnjih filmova Leonardo konstantno igra jedno te isti lik. Lik Ariadne najpredvidljiviji je, a samim time i najmanje autentičan: ona je naivna dobrica, koja Cobba ‘štiti’ jednostavno stoga što priča, ako i nema personalizirano zlo i dobro, mora imati barem ‘modificiranu’ moralnu vertikalu (ponuđeno objašnjenje – da se brine za druge a ne njega samog – samo podvlači ovakvo čitanje; ona je dobra jer je dobra, i to je to; a kako se u to uklapa iznenadna odluka da do kraja prekrši zakon još je manje jasno – jer znatiželja nekako ne djeluje dovoljna kao motiv). Ostali likovi tek su karikature, koje se povremeno pretapaju u gotovo stripovske pojave (mladi Fischer, i još više njegov voljeni ujak), ali i prelaze granice isključivo filmskog i postaju (auto)ironičnima – kao u slučaju Michaela Cainea, koji ovdje reprizira svoju reputaciju mudrog starca, i to bez ikakvog razloga, unoseći u film dozu nestvarnosti karakterističnu za lakomislenu akciju, ali i dašak postmoderne: Caine referencira Cainea u ulogama iz drugih filmova!

Ovakav odnos prema likovima nužno nameće i suženi manevarski prostor glumcima: puno se pisalo o izvrsnim glumačkim rolama u ‘Inceptionu’, posebno o Marion Cotillard u ulozi Mal, zamišljene Cobbove supruge, te Eamesu Toma Hardyja. Cotillard je, međutim, krajnje limitirana svojim likom, koji je već po sebi jednodimenzionalan, iskaz grizodušja koji se vraća u nečem što je tek na površini ženski lik, tako da me ista i nije imala čim posebnim oduševiti. Hardyjev je lik pak pogrešno postavljen: kao prvo, ne znamo o njemu gotovo ništa, dakle također je jednodimenzionalan; kao drugo, premda je Eames zamišljen kao neka vrst comic reliefa u filmu, Nolan kao da je odlučio iz dijaloga odstraniti sav humor, tako da onih nekoliko bljeskova koji su mu dani jednostavno nisu dovoljni da (inače standardno jakom) Hardyju daju prostor da se razmaše.

Konačno, zvučno ‘veliki’ score samo je podcrtao sliku ‘Inceptiona’ kao dobrog, ali nikako ne i odličnog filma, koji se silom trudi uklopiti u imaginarnu shemu toga kako bi jedan ljetni hit ‘trebao’ izgledati (za kontraprimjer sjetite se sjajnog, hrabrog soundtracka Andersonova ‘There Will Be Blood’). I dok mu neki tepaju da je možda i najbolji SF film još tamo od tko zna kad, a veliki Roger Ebert se divi Nolanovoj sposobnosti da reinterpretira potjeru kao neizostavan element akcijskog filma, i to na taj način da mu ovaj put postane zapravo stalo do toga tko koga lovi i tko će pobijediti, meni i dalje ostaje osjećaj da, kada bi i sve gore navedeno bilo ‘na mjestu’, ‘Inception’ i dalje ne bi bio ‘velik’ film – jer je, u svim nastojanjima da bude veći, bolji, sjajniji – izgubio dušu. Nolan je sanjao sjajnu priču o sanjanju, ali je u konačnici njegov san uništila pretjerana produkcija, koja je doslovno ‘progutala’ ideju filma, pretvorivši ga u djelo koje je toliko htjelo uklopiti se u okvire već viđenog da je propustilo priliku da pomakne granice filmskog sanjanja i postane nešto – doslovno – ranije neviđeno. Sve to čini Nolana – paradoksalno – nalik onim populističkim političarima s početka priče: kao da je i on malo izgubio ideju i kompas, i prepustio se osvajanju masa, simplifikaciji sebe da bi ga svatko razumio i zavolio. A meni je, iskreno, premda nikad nisam bila romantično oduševljena ‘Mementom’, dok sam gledala ‘Inception’ strašno nedostajao Nolan iz tih dana – hrabar, radikalan, idealist, koji je ogolio film, skinuo suvišni sjaj i produkcijsko blještavilo, i hrabro gradio na odličnoj, sasvim novoj ideji. Ili barem onaj Nolan iz ‘Dark Knighta’, angažiran i smjeo. I iskreno se nadam da će se prije ili kasnije na te puteve i vratiti.

Kukci nisu bljak. Kukci su slatki.

U mojim dvadesetima sam bila organizirana osoba koja je dolazila na sastanke, sastančenja, pijančevanja i ispijanja kave na vrijeme ili 5 minuta ranije, multitasking sam većinom imala u malom prstu.
Nemojte me odmah pljucati, nisam ja bila nikakva uberžena… ma da i jesam, koja mi sad od toga korist jer, priča se nastavlja…
U tridesetima mi se dogodilo priželjkivano čudo – trudnoća i polako, ali sigurno, sam ostajala bez sivih stanica. Kasnim na sve na što me pozovu, pa makar to bilo i kupanje. Multitasking mi se svodi na pokušaj izbjegavanja i odmahivanja glavom dok me Tin gađa hranom.
Negdje zagubih pola mozga, ili mi se samo tako čini.

Dvadesetogodišnja ja je znala sve šifre, pinove i brojeve telefona napamet. Tridesetogodišnja ja se crvenila jer je zaboravila pin svoje kartice u trgovini.
Blagajnica, cura u dvadesetima me blijedo gleda, Tin pokušava pojesti svoju nogu, žene u četrdesetima lupkaju potpeticama, a tridesetogodišnja ja u glavi ima samo bijeli šum.

I mislim se ja, pa, astimiša, kako mi se to dogodilo?

Prvo me pogodila depresija na kvadrat, jer nije lako s pola mozga radit efikasno sve što sam prije radila s cijelim.
Nije ni čudno da sam zaboravila nazvati nekog iako sam razgovor završila sa: Daj samo pričekaj malo, nazvat ću te za 10 minuta.
Nije ni čudno da sam po prvi put otkad dajem repeticije jednostavno zaboravila otići na dogovorene repeticije. Obukla sam se i pomislila: Gdje idem? I mislim, mislim, mislim… A očito idem van.

U panici sam kod kuće poguglala, misleći da imam neku strašnu bolest. Neki virus koji mi jede sive stanice. Zamišljah ga ovako

Naišla sam na «spasonosni» članak o mamneziji.

Simptomi:

zbunjenost – da
neorganiziranost – o da
dezorijentiranost – oooo da da daaaaa

Uzrok: kupanje u prolaktinu (kako voli reći jedna jako pametna žena).
Lijek: nema.
Zaključak: Glupa sam do daljnjega. WTF!?

Iskreno, nije članak mene spasio, ali mi je dao neko znanstveno objašnjenje i ispriku za sve moje trenutne nesposobnosti. Zaključih da ne gubim sive stanice.

Mijenjam se. To je valjda dobro.

Rastem kao osoba. Ommmmm, ommmmm….

Nda, i dalje mi nije lakše. Koja je meni korist da znam da sam mamnezična koza kad provedem pola sata tražeći ključeve od auta.

Molim ostale mamnezičarke da se jave s iskustvima. Zajedno smo jači.

Pada mi na pamet da osnujemo klub. Makar, tko bi se sjetio kad i gdje doći?

Što ste radili ovaj vikend?

• Za sve ljubitelje kave i majstore u pripremanju kavenih napitaka, i one koji bi to voljeli postati.  [fotka]
• Živcira vas kad vam gosti ne koriste podmetače za čaše? Evo rješenja!
• Radijatori uvijek pokvare vizualni sklad u stanu, jednostavno su ružni. Osim ako ne izgledaju kao šarene spajalice za papir.
• Zašto je putovanje kroz vrijeme nemoguće. [stripić]
• I Jane Austen’s Fight Club za kraj.