2000. godine Vladimir Putin izabran je za ruskog predsjednika, Francuska je osvojila europsko nogometno prvenstvo, Sony je lansirao novi Playstation II, SDP je pobijedio HDZ, a ja sam upisala srednju školu, bojala kosu u ljubičasto, nosila preuske traperice i prejako stegnute starke. Novi Sad je u to isto vrijeme vrištao protiv diktature, klicao prvim demokratskim izborima i slavio slobodu glazbom… 2000. je organiziran prvi EXIT.

Već sam tada željela otići, skakati i slaviti sa svim tim mladim ljudima, ali svaki put bi se nešto izjalovilo. Prvo sam bila premlada da bi me majka uopće igdje pustila, a kamoli u Srbiju gdje bi me mogli napasti bradati ljudi s nožem u ustima i sjekirama ili bakljama u rukama. Kad sam imala dovoljno godina da odem, nije bilo novaca ili bi se festival održavao taman u vrijeme ispita i prijemnih. Ljudi oko mene također nisu bili pretjerano entuzijastični pa sam o EXITu samo slušala i čitala. Sve do ove godine. Poklopio se vremenski, poklopio se entuzijazam, poklopilo se sve, čak i vremenska prognoza.

Ove godine nije bilo benda ili pjevača u rasporedu kojem sam se baš jako veselila. Htjela sam vidjeti Klaxonse, Kultur Shock, Röyksopp, Kawasaki 3P, Placebo, Bad Brainse i Pendulum, ali Klaxonsi su bili prerano, a meni se taj dan baš družilo s čašicom, Placebo sam zamijenila s TBFom koje nikad prije nisam voljela uživo, ali ovaj put sam pala u trans, na Kawasaki nisam stigla, a umjesto Penduluma sam gledala finale svjeckog u rupi zvanoj Kuglana, ali odmilja Kod Vere. Kultur Shock je bio fantastičan, energičan, veseo, balkanski, plesan, glasan. Cijeli sam koncert provela negdje između neba i zemlje skakčući i vrišteći i htjela bih samo spomenuti da mi se od tog dana neprestano vrte na winamp listi. Mika na kojeg smo se išli sprdati je ispao super. Jako drag, vrlo profesionalan i topao, pristupačan, bajkovit, šaren i skakutav, pola je koncerta odradio pričajući na srpskom, na kraju koncerta imali ste osjećaj da vam je maloprije na pozornici nastupao prijatelj i da će sada sići i počastiti vas sve s pivom. Röyksopp su uživo odlični, morbidni i teatralni… Kad su svirali What else is there obuzeo me nevjerojatno dobar osjećaj koji nije puštao cijelu večer. Cijeli nastup su izveli pod čudnovatim maskama kakve viđate na karnevalu u Veneciji i tako vas tjerali da svako malo stanete sa skakanjem i pjevanjem i samo gledate što izvode. Missy je nevjerojatni egocentrik koji se u pola sata tri puta presvlači iz jedne adidas trenirke u drugu, nijednu pjesmu ne repa/pjeva do kraja i samo viče “Ver ar maj lejdis?”. Za one koje zanima njena trenutna tjelesna masa: Missy je opet debela, ne kao prije, ali očito ju adidas dobro sponzorira te ne zna kud bi s novcima pa ih troši na hranu. Faith No More sam propustila jer mi se nije dalo trčati na tvrđavu, Chemical Brothers su me strašno razočarali, vizualno su genijalni, slušno katastrofalni, prvih deset minuta sam mislila da im zvučnici ne rade dobro. Možda je problem u meni i mom neshvaćanju elektronske glazbe, ali žestoki haus (ili kak se to već zove) nikako nisam očekivala od ovog dvojca. Lolobriđide su bile sprdnja cijelog festivala jer im je očito netko bio nešto dužan pa ih stavio na glavnu pozornicu u subotu u 11 navečer, ali bile su vesele i skakutave pa smo i mi svi bili veseli i skakutavi. KUD Idijote sam prespavala na travici pokraj njihovog stejđa, a na Davidu Gettai sam se očekivano brutalno isplesala iako me ta cijela njegova elektronika i ne oduševljava baš pretjerano. Općenito je elektronike na ovom EXITu za moj ukus bilo previše, ali ne žalim se jer sam line up znala unaprijed pa sam to i očekivala.

A sad nakon priče o EXITu 2010. slijedi priča o svim budućim EXITima. Vjerojatno je i vama kao i meni svih ovih godina glavom šetala ideja da biste otišli do Novog Sada i iživljavali se na Petrovardinskoj tvrđavi. Ukoliko to već niste, obavezno to učinite što prije. Već sljedeće godine. Ako se uvijek radije odlučite za InMusic u Zagrebu, nemojte i 2011. Koliko god mi je osobno InMusic dosad bio najdraži festival i još uvijek je unutar naših granica, Srbi imaju tu sreću da im festival sufinancira grad pa onda taj isti grad živi za taj isti festival i sve je u ta četiri dana organizirano kako bi vama, posjetiteljima i gostima, bilo što ugodnije i ljepše. Novi Sad živi EXIT, Zagreb nikad ne živi svoje festivale, nažalost. Nemojte čekati objavljivanje line upa jer je on nebitan. Čak i ako si volite tepati da ste ljubitelj glazbe istančanog ukusa i kategorički tvrdite da ne želite potrošiti novce na neke žblj bendove, otiđite u dućan i kupite kartu za sva četiri dana čim krenu u prodaju. Uštedjet ćete i više od 300 kuna, a s obzirom da vam dnevno u Novom Sadu za hranu, piće, taxi i sve što vam može pasti na pamet ne treba više od 150-200 kuna, ušteđeni novac vam je dovoljan za dan, dva. Na izbor vam se nudi paket karata s prijevozom i kamp-smještajem ili samo karte. Imajte na umu da vam za put do tamo i natrag treba oko 200 do 250 kuna i da je smještaj u hotelima/hostelima gotovo nemoguće naći u to vrijeme. Možda ste jedan od sretnika (kao ja) pa u Novom Sadu imate prijatelja koji vam besplatno nudi smještaj na jednom od napuhanih, pomoćnih kreveta pa su vam potrebne samo ulaznice, ali takvi su rijetki. Također morate znati da je kamp ove godine iz šumice preseljen na ogromnu livadu bez drveća ili objekata koji bacaju sjenu zbog prošlogodišnje tragedije kad je grana s drveta ubila djevojku u šatoru i da se temperature u to vrijeme penju iznad 30° pa ukoliko se ne želite znojiti u tijesno nastanjenom kampu, razmišljajte o drugačijem obliku noćenja.

Sad kad ste kupili karte, željno iščekujte objavljivanje glazbenika koje ćete gledati uživo i brojite dane do početka festivala. U što manji kofer ili ruksak spakirajte laganu odjeću i jednu vestu, kabanicu i tenisice koje nije šteta uništavati u prašini i blatu. Japanke ili sandale zaboravite jer su vam već nakon pola sata prsti izgaženi i prljavi. Kad se konačno nađete u blizini tvrđave, naoružajte se strpljenjem. Znajte da osim vas u redovima za narukvice čeka oko trideset tisuća ljudi koji također jedva čekaju da prođu sve kontrole i uđu. Prvi dan su na tokene za pivu, sokove i vodu ogromni redovi, ali ništa prestrašno, maksimalno desetak minuta. Preporuka je da ih odmah kupite što više jer se grlo brzo osuši kad se skače i viče i obavezno uzmite žetončiće za vodu pa makar već godinama niste popili ništa što u sastavu nema hmelja. Spavajte kad god možete, skupljajte energiju za noć koja vas čeka i bar jednom dočekajte jutro na zidinama. I to bi bilo to. Očekujte gužvu, kolone, mase ljudi, šum u ušima, pijane, polugole Engleskinje, prekrasnu tvrđavu, raspoložene domaćine, odličnu hranu i genijalnu atmosferu. Možda ste se baš u to vrijeme odlučili biti na dijeti, ali zaboravite na održavanje linije. Hrana je fenomenalna i jako jeftina. Već od pogleda na pljeskavice, ćevapčiće, čorbe i gulaše, dobit ćete kilu, dvije. Budite tolerantni i uživajte u svakoj sekundi ovog divnog festivala. Slikajte i upijajte, stvarajte lijepa sjećanja i mahnite ako se vidimo u prolazu.

napisala: midori

Nedjelja je započela poludepresivno. “Ja ne bih još domaaaaa!” – cvilila sam si u glavi. “Baš se veselim što se vraćam na posao” – lagala sam glasno. Temperatura je i dalje bila preko 30, tuševi su ponovno radili, no do sada su već svi pomalo podivljali, tako da red za tuš uopće nije bio velik.

Ljudi su i dalje bili dobro raspoloženi i hippie pozitivni. Djeca pod naslagama krema za sunčanje i dalje su trčkarala naokolo, Englezima i dalje nije splasnula želja za blesavim kostimima.

Prvo smo popili kavicu dok nam je Norah Jones pjevušila. Baš ljubazno od nje. I bila je baš slatka. Na kraju je rekla “It’s not very often I open up for Slash.”

Nedjelja je bila i dan utakmice između Engleske i Njemačke. Naravno, bilo je organizirano masovno gledanje na velikom screenu. Ja sam se bojala da jadnom Slashu, čiji je nastup na Pyramid stejđu točno kad i utakmica, nitko neće doći na nastup.

Nasreću, i drugim ljudima je bilo očito da je Slash >> nogomet.

Došao je sa svojim tour bendom, u kojem mu pjeva Myles Kennedy, koji je (isusati, sad kad me napadne horda 35+ Axlovih obožavateljica…) zgodniji, simpatičniji i pjeva manje iritantno od Axla Rosea. I naravno, zna tko je prava zvijezda u bendu. Slaaaaaaaaaash!  <3

Kao i obično, nije bio baš rječit. Samo nam je zahvalio, spomenuo neke madrfakers i uzviknuo “It ain’t fuckin’ Reading, man!”

Reading je, naime drugi najpoznatiji festival u Engleskoj. I jako različit od Glastonburyja. Komercijalniji je, u pravilu privlači mlađu publiku (< 25) i pouzdaje se kod prodaje karata puno u listu izvođača. Glastonbury često rasproda karte prije nego što uopće objave lineup. Tako Reading ove godine dovodi kobajagi Guns’n'Roses kao headliners.

S obzirom na to da se Slash i Axl, blago rečeno, ne ljube, Slashu je bilo jako drago, što iako nije headliner, ima masu vjernih fanova, koji ignoriraju tekmu i  vrište na njegove rifove.

Nekolicina Engleza se, naravno, i obukla u male Slasheve. Imali su izrezane gitare od kartona, loše perike i papirnate šešire i grupno su đipali ko blesavi pokraj stejđa. Preslatko!

I tada je uslijedio i moj treći i posljednji plačipička Glastonbury trenutak! Slash nam je odsvirao Sweet Child of Mine! Zahvaljujući marljivim zločestim piratima, koji su skinuli BBC snimku s Glastoa i stavili je na jubito, možete i vi okusiti koliko je to fenomenalno bilo!

Što zbog muzike, što zbog jakog popodnevnog sunca, a djelomično i zbog bezumnog đipanja i urlanja iz sveg glasa “sweeeeeeet child of mineeeeee”, nakon Slasha sam morala prileći ispod drveta i krknuti smoothie od jagoda i lubenice.

U nedjelju smo još stigli i na Jacka Johnsona, koji se onako krkanski prezgodan kakav je, rascmoljio dok nam je izvodio pjesmu koju je napisao za svoje friško dijete; fenomenalni kanadski bend, ili bolje rečeno orkestar, Broken Social Scene; te LCD Soundsystem.

Za sam kraj smo se odlučili za nedjeljni headline. Stevieja Wondera. Svi su očekivali da će se s njim pojaviti i Michael Jackson, ali ništa od toga. Stevie je bio simpa. Malo je bulaznio o djeci kojoj treba pomoć i te neke sheme, što je bilo OK. Pretjerao je kad je krenuo izjavljivati ljubav svom drugu precjedniku Obami, ali ajde. Svima je simpatičan, a i vidiš da je deda malo probimbio.

Na kraju je na pozornicu izašao Michael Eavis i onda smo svi skupa pjevali Happy Birthday. Sretan rođendan Glasto!

Ja ću ići opet. Što češće. Preporučam i vama. Veliki festival, za veliki odmor.

Mene još uvijek, evo nakon skoro tjedan dana, drži neki postfestivalski blues. I evo obećajem da je ovo zadnji post… do sljedeće godine.

Subotnje iskakanje iz vreće bilo je također puškovito. Vanjska temperatura bila je preko trideset stupnjeva. Šatorna temperatura bila je stotinjak. I zatvorili su tuš. Kao rekli su da se pokvario. Ne znam što se točno ima pokvariti kod velikog metalnog kotla na drva i sklepane kućice. Mi smo razvili teoriju da su organizatori zaključili da im je dosta nas fejkera, koji se tuširaju svaki dan.

Tako smo se samo malo podaprali na slavini, a meni nije preostalo ništa drugo nego da, kad sam već smrdljivica, postanem i prava smrdljiva hipica, pa sam si čak kupila i dugačku, romantičnu, cvjetastu krpa-kroj haljinu to match my new style.

Dobra stvar kad se ne tuširaš na Glastou je to što imaš cijelo jutro, koje bi inače proveo čameći u redu čekajući. Tako smo usput naišli na totalno neobjašnjivu paradu ludih vozila i smiješno obučenih ljudi. Tetu u rozom smo morali uslikati jer smo zbog nje moj jarac i ja imali prvu festivalsku svađu. On je naime tvrdio da je to transvestit. Ja sam tvrdila da je žensko. Pa sam je ja, ne bismo li razriješili misterij, uslikala u inkriminirajućoj pozi.

Imali smo vremena i za kavu u našem solarnom cafeu, u kojem sam se već osjećala ko doma, pa sam u pravom hipijevskom duhu radije sjedila ispod stola, na friškoj, rosnoj travi, nego na neudobnim plastičnim stolicama.

Prvi koncert koji smo vidjeli bio je Reef na The Other Stage. Meni su oni simpa, nikad ih nisam slušala, ali bili su dobri. Čak im ni zvuk nije bio loš.

Subota je bila dan preklapanja. U isto vrijeme imali smo The National na Other stejđu i Dead Weather, jedan od bendova Jacka Whitea, na Pyramid stejđu. Predvečer je na Pyramid bila Shakira, na Otheru Cribsi, oboje u isto vrijeme kad i sljedeći Special Guest na Park stage. I na kraju, ja sam silno željela đipati na Pet Shop Boysima, koji su bili u isto vrijeme kad i Parliament/Funkadelics.

Dakle, odluka je bila: The National (sorry Jack :/) i navečer Parliament/Funkadelics.

S obzirom na special guest od petka, zaključili smo da nakon njih može jedino biti Bob Dylan ili uskrsnuli duo Johny Cash i Michael Jackson. Ja sam se potajno nadala Leonardu Cohenu. Tako da siroti Cribsi i Shakira nisu imali šanse.

Ovaj put je ispred Park pozornice bilo puno, puno više ljudi nego u petak. Zapravo su morali dovesti redare da upućuju ljude na koju stranu da ulaze. Ljudi su jurili i gurali se. Svi misleći kao i mi, ako je jučer bio Radiohead, ko li će tek biti danas.

I onda dođe Biffy Clyro. Mi ih čak nismo ni prepoznali. Ono, neko svira, lijep im je zvuk. Dio ekipice vrišti. Ostali polako odlaze. A moj jarac i ja zbunjeno stojimo i pitamo se: “Koji su sad ovi?”

Onda smo izvlačili slamke tko će otići do prve vrišteće obožavateljice i pitati je: “Oprosti, al ko je ovo?”

S obzirom da je moj jarac Japanac, odluka je pala da će izgledati simpa ako on nabaci loš engleski i pita koji su pak sad to.

Brzo smo zaključili da samo gubimo vrijeme i otrčali na Cribse. I to samo zato što je Other stage bio puno bliže. Da je Pyramid bio bliže, drmusali bi se na Shakiru. Al OK, mislim da Shakiri nije bilo previše bed kaj joj mi nismo došli.

Pogledali smo malo navečer i Scissor Sisters. Ekipa njih tu u UK baš jako voli. Djeca, srednjovječni muškarci s pivom. Baš svi đipaju i vrištuckaju na njih. Došla im je čak i Miss Kylie Minogue.

Inače, da vidite kvalitetu hrvatskih medija. Jutarnji list je imao izvještaj o Glastonburyu. Svaka čast, dečki!

West Holts stage u subotu su navečer zatvarali Parliament/Funkadelics. Još jedan od bendova koje nisam slušala prije Glastoa. Znala sam ih samo kao gurue Red Hot Chili Peppersa.

Ja sam zapravo više navijala da odemo čagat na Pet Shop Boyse, ali nakon što su Funkadelics svoj nastup počeli odmah u glavu s Maggot Brainom zaboravila sam i na Pet Shop Boyse, i na obližnje masturbiranje po instrumentima i svjetlosnim efektima, koje su izvodili Muse na Pyramid stejđu. Prekrasno! Plačipičkasti Glasto trenutak broj 2!

Najbolje je što smo na kraju stigli i na kraj Pet Shop Boysa. Taman da se ja raspametim od nekontroliranog čaganja na Se a vida é! Pozornica im je bila nakupina bijelih kutija, oko kojih su čagale lepe tete s crvenim kutijama na glavama. Za bis su svirali West End Girls i bacali bijele konfete po publici.

U petak ujutro sam iskočila iz vreće (za one koji nisu iskusni u kampiranju, u štatoru se nema krevet nego samo vreća) u pola 8. Piiiju, ko iz puške. Svi koji me poznaju znaju da je to neviđeni prizor. Istina, bila sam uzbuđena zbog prvog službenog dana festivala, dana kad ću napokon ugledati Damona Albarna, ali pravi razlog izlijetanja iz vreće bio je što je već u 7 toliko vruće da se u šatoru osjećaš kao kuhana brokula. A i morali smo požuriti  na čekanje u redu za tuširanje, jer nismo više bili tako bezbrižni kao dan prije.

Trebalo je prionuti na posao. 45 pozornica s vrhunskom (OK, i nekom možda malo manje vrhunskom) glazbom čekalo nas je od 11 ujutro pa do kasnih noćnih sati. Juhuuuu!

Čekanje je i ovog jutra bilo zabavno, uz knjige, kavu i doručak, iako čak i malo zabavnije. Naime, prošli su pokraj nas neki stari, ups, iskusni hipiji i ismijali nas da smo “losers” jer se tuširamo na Glastou. Pola sata kasnije prošla je kraj nas neka hippie mama sa svojim neohippie podmlatkom od svojih pešest godina.

“Mama, a kaj svi ovi ljudi čekaju u redu?”

“Čekaju tuširanje, sinko” – odgovorila je brižna majka.

“Koji luđaci!”

Nije mali ni blesav. Desetak minuta prije prvog planiranog nastupa dobrih starih Stranglersa, mi smo još čamili u redu.

“Isusati, koji smo mi luđaci. Reci mi, dragi, kako ću ja svojoj ekipi doma objasniti da nisam stigla na Stranglerse na Glastou jer sam se išla tuširati? How lame is that?” O, sudbo kleta!

Nakon brzinskog ribanja prašine i naslaga kreme za sunčanje, trknuli smo brzinom munje prema The Other Stage, i naš je gig cruise započeo!

Kako biste dobili osjećaj koliko je cijela stvar ogromna, klikenzi molim vas ovdje na ovogodišnji line up. Razumijem da su nakon ovog mnogi od vas pomisli “ajme, sretnice, ljubomoraaa”. Ali sve ovo ima i svoj negativnu stranu. Koliko god nadobudan, organiziran i trijezan bio (a mi smo bili), neke stvari jednostavno moraš preskočiti. Što zbog međusobnog preklapanja, što zbog potreba tipa piškenje, kakenje, papanje, spavanje, ležanje u hladu nakon sunčanice dobivene od bezumnog đipanja i vrištanja na podnevnom suncu.

Nasreću, Stranglersi su kasnili, odnosno zamijenili su se sa Joshuom Radinom pa smo se stigli i podaprati i začagati. Petak nam je bio što se tiče plana najuzbudljiviji dan.

Nakon Stranglersa smo krknuli naš prvi Glasto hambač (uz naravno moju omiljenu vegan salatu koju sam otkrila dan prije) i usput ugledali neke random Hrvate. Ukoliko se prepoznaju sa slike ili iz opisa, neka se jave Kozama i podijele s nama svoje Glasto iskustvo. To i je najbolja stvar s ovim festivalom, toliko je velik i raznolik pa ako nasumično odabereš par posjetitelja, njihove će Glasto priče biti potpuno drugačije. (Btw, ovaj video toplo preporučam!)

Da skratim, jelte, daljnji plan za petak bio je čilanac u našem malom solarnom cafeu dok ne prođe najveća žega, onda Bonobo na West Holts stejđu, pa English pop poslastice, La Roux i Florence + The Machine na The Other Stage. Florence je bila prekrasna. U nekakvom bijelom trikoiću, s nekim perjem po sebi. I bila je tako slatka. Jedna od onih, kako bi jedan moj prijatelj rekao, “that finishes a gig with a giggle“. Ja vam nisam baš glazbeno nadarena, ali mislim da je taj dan tonac s Other stejđa popio koju premalo, tako da je zvuk bio prilično loš. Neki su instrumenti bili pretihi, a neki preglasni. A Florence se nekad čulo previše, nekad premalo, a nekad uopće ne. Ali nisu se ljudi puno bunili, čak ni kad joj se prekidao glas. Bit će da je ljudi vole. A ko ne bi, kad je tako slatka.

Nakon pop seanse moja je bradata polovica inzistirala da se moramo požuriti na Park stage na special guests. Ja sam bila malo skeptična i nije mi se dalo trčati kroz prašinu, a i nismo imali pojma tko će taj posebni gost biti. Navodno svake godine te “tajne” procure i prošire se po festivalu. Ovaj put nitko nije imao pojma. Odnosno svi su imali neke svoje dojave, međusobno potpuno različite.

Oko Park pozornice je bilo već puno ljudi, ali dovoljno da se uguramo relativno blizu pozornice. I zapravo ako usporedimo broj ljudi oko nas, s ukupnim brojem ljudi na festivalu, bilo nas je jako malo.

Park je mala pozornica i nema kamere niti video screens tako da se uopće ne vidi dobro što se događa. Zato se par curki popelo svojim dečkima na leđa i počelo nas izvještavati što se događa na pozornici.

“It’s Michael Jackson” – uskliknula je jedna.

“No, no, it’s Jay-Z!” – viknula je druga. Onda su svi krepali od smijeha. Naime, Jay-Z je bio headliner prije par godina, pa su mu gađali autobus paradajzima kad je odlazio sa stejđa.

Uto je na pozornicu izašao Michael Eavis, ćelavom glavom i čupavom bradom. To je striček koji u životu uzgaja krave i organizira Glastonbury i rekao: “I have two superstars here. I won’t even tell you their names.”

Par sekundi nakon toga prva su dva reda ljudi počela ekstatično i manijakalno vrištati. Ja sam samo čula kako netko namješta gitaru. Uto je moj dragi, skoro pa sa suzom u oku rekao: “It’s Thom Yorke!”

Ja sam ga pitala kako pobogu zna, a on je rekao: “To on namješta gitaru.”

Onda se čuo mikrofon i: “Good evening, my name is Thomas Yorke”.

I swear I saw grown men cry. Uskoro mu se na pozornici pridružio i Jonny Greenwod. Meni je to bilo prvi put da vidim Radiohead (ili barem dio njih) uživo i bilo je predivno. Prvo je Thom svirao neke svoje nove stvari i onda je odjednom stao usred pjesme, jer je valjda pogriješio ili štoveć i rekao: “We’ll have to start this one again… Fucking amateurs.” :sunčeko:

Kao što je ona teta iz Guardiana rekla, na njihovom nastupu bio je jedan od onih “vječnih festivalskih momenata”. Cijela je publika pjevala “For a minute there, I lost myself, I lost myself“, a Thom je na to odgovarao na gitari. Preslatko! A i video s tog nastupa, kao što možete sami vidjeti, postao je pravi hit na jubitou.

Koja sreća! Ja vam sada ozbiljno kažem, da je kojim slučajem moja ovcastost spriječila odlazak na special guest act, jer “nema šanse da Radiohead dođe na taj mali stage, bit će netko bezveze” ne bih ja sad bila tu, živa i zdrava da vam pišem za kozu. Morala bih barem jedan harakiri odraditi.

A bome je bilo tužno sutradan ujutro svako malo slušati očajne dečkiće i curke kako sjede za nekim solarnim šankom i jadaju se prijateljima di su oni to sinoć bili, na kojem bezveznom nastupu dok je Thom Yorke potajno prebirao po gitari.

Iako bijasmo totalno opčinjeni predivnim tajnim nastupom, ja nisam ni slučajno htjela propustiti headliners. Naime, originalne zvijezde večeri trebali su biti U2, ali si je Bono nekaj spigal leđa, pa se javio dragovoljac hippie festivala, Damon Albarn da bi on došel i tako postao prva osoba koja je bila headliner na Glastou sa dva različita benda.

Gorillaz su bili fenomenalni. Damon je to, iako na brzinu, odradio svjecki. Doveo je čak i Loua Reeda, da onako spaljenog mozga mumlja u mikrofon, dok mu je veselo raspoloženi Mick Jones iz The Clash svirao gitaru.

Kritike njihovog nastupa u Guardianu i na BBC-u, pa i ovako po Internetu, su prilično loše. No nemojte ih slušati. Bili su izvrsni. Pa što ako su bili nadobudni i nisu samo svirali hitove? Albarn je napravio paradu i mišanciju super interesantnih likova i pjesama i napravio predobar show. Za sve one kojima je to bilo dosadno, imam za reći samo da je Glasto festival “of contemporary arts“, a ne disko. Ako si oćete đuskat, odite s Milom u disko.

I da sumiram. Vidjela sam i čula Florence, Thoma Yorkea, Damona Albarna i Loua Reeda, a tek je bio petak. Još dva puna dana.

:isusek: Dodajte mi škarnicl, da ne hiperventiliram!

U šatoru smo odmah krenuli uzbuđeno planirati sljedeći dan. Ja sam bila izmorena, ali i totalno nabrijana. Moj je dragi najavio da će sutra biti malo problematičan dan i da će biti dosta preklapanja. Rekao je da je glavni problem što je sutra Shakira u isto vrijeme kad i sljedeći Park stage special guest. Ja sam mu na to rekla: “Ma kakva Shakira, jebateled! Ako su danas bili Thom i Jonny, sutra nema da bar Bob Dylan ne bude. Ili Michael Jackson! Nema da nam omane!”

Već u ponoć sam gurnula čepiće za uši u, pa jel, uši i zaspala snom zadovoljne žene.

Glasto ilitiga punim imenom The Glastonbury Festival of Contemporary Performing Arts najveći je open air festival na svijetu i ove godine je slavio svoj četrdeseti rođendan.

Prvi Glasto održao se 1970. godine, upad je bio 1 funtu (za koju si dobio i pint of milk), došlo je oko 1500 ljudi i nastupio je T-Rex. Ove godine karta je bila 185 funti, trebalo je vraške sreće i klikanja da se nabavi, nismo dobili nikakvo mlijeko, ali nas je bilo preko 170 000 tisuća i nastupio je Thom Yorke.

I ništa manje važno, ove sam godine bila i ja!

Tako smo prošle srijede moj dragi i ja spakirali šator, romantičnu vreću za dvoje, moje ganc nove wellies, pohabane tenisice, japanke, masu vlažnih maramica za razne dijelove tijela, dvije banane, par kitekata, masu aspirina…

Ček, sad vam je jasno sve osim tih aspirina, jelda? E, pa, ja vam imam glavobolje od ljudi. A znala sam da će tamo ljudi biti puno. I da će biti svi hepi i u hippie štimungu, natankani pivom i lošim drogama. Već i sama pomisao na to stvarala je paniku u mom mizantropičnom mozgiću.

Uglavnom, spakirali smo se, uskočili na vlak za London pa u bus za Glasto. Vani je bilo pakleno vruće, a luda hippie vozačica je naš busek polako truckala kroz londonsku gužvu.

U kasno popodne stigli smo na farmu i najljepši vikend u mom životu je počeo.

Digli smo mali šator. Gužva je već bila pozamašna, a mi smo stigli baš nakon utakmice u kojoj je Engleska pobijedila Sloveniju i svi su već bili u jako festive mood. A meni su začudo svi bili turbo simpatični.

Dobili smo odmah na ulazu platnene torbe i poseban mali Glasto Guardian vodič koji si objesiš oko vrata, da uvijek možeš pogledati na koji bi sad gig mogao.

Već sam rekla da je na festivalu bilo preko 170 000 ljudi, što je oveći hrvatski grad, tako da se slobodno može koristiti terminologija koju bi koristili da odete sad recimo do Splita. Tako smo mi otišli do centra, ne bi li zgrabili nešto za zameziti iz neke od hipijevsko veselih prikolica, kao što je ova angažirana pizzeria sa slike.

Sve ima. Štandovi, solarni kafići (to su vam birtije na solarnu energiju), barovi pod šatorima, dance village (mali kamp sa dance i electro pozornicama i klubovima.) Iz jednog se čak čulo i nenormalno skvičanje pa onda “ice, ice”.  O da, ne šalim se. Vanilla Ice, glavom i bradicom.

Do srijede navečer cijeli je “grad” već bio izgrađen. Uz pun mjesec i cijeli opuštajući ugođaj, jedva sam čekala petak, kada festival službeno počinje. Sve je bilo tako idilično.

Toplo vrijeme, veseli ljudi i simpatični engleski par koji je smjestio šator kraj našeg. Krasota. Istina, simpatični Englez je bio najglasniji hrkač na svijetu i uopće nismo mogli spavati, ali nas nije bilo briga. Jedina dnevna obaveza bila nam je ležanje na travi, čituckanje knjiga i krkanje angažirane, hipijevsko-veganske hrane. Ili hamburgera.

Čak smo imali i luksuz jutarnjeg tuširanja. I to u toploj vodi, grijanoj na drva. Istina, u četvrtak ujutro smo na to tuširanje čekali puna tri sata, ali ja ni tada nisam posegnula za svojim aspirinima. Moj je jarac bio potpuno ušokiran, kako je uopće moguće da njegovo kozle nimalo ne prigovara.

Ali doista nije bilo potrebe. Sjedili smo slash ležali u hladu, pijuckali kavu, krkali svježe kroasane i čitali. Ja ilustriranu verziju Wittgensteina (moja filozofska karijera počinje korak po korak), on Murakamija (opet!). Ostatak dana, friško otuškani, cvrljili smo se na tridesetak stupnjeva u hladu, čitali, ispijali hipijevke koktele i promatrali lude srednjovječne Engleze, kojima je Glasto savršena prilika da se obuku kao totalni debili. Tako smo vidjeli dvadesetak debeljuškastih krkana u balerinskim suknjicama, pokojeg betmena,  sirenu ili vilu. Jedan od najvećih hitova ove godine bio je da se cijela ekipa obuče kao Jura. Onaj Jura iz Gdje je Jura. Naravno, većina nas je izgledala kao masa hipija.

OkGo imaju novi spot na YouTubeu, za pjesmu End Love, koji je u trenutku dok ovo pišem pogledan već više od milijun puta, a što je još uvijek ništa prema 14 i pol milijuna koliko ima This Too Shall Pass ili pak 51 fakin milijun za Here It Goes Again. Ovaj zadnji spot sam prvi put pogledala na jednoj drugoj stranici koja ga je prenijela koristeći embed video funkciju. Pokraj je stajala i kraća napomena kako su jako sretni što ponovno mogu embedat njihove spotove otkad su dečki iz benda prekinuli ugovor sa svojom diskografskom kućom EMI. A zašto su to napravili?

Tražeći i sama odgovor na to pitanje naišla sam na tekst koji je objavljen u veljači ove godine na web stranici New York Timesa, a napisao ga je Damian Kulash Jr, pjevač i gitarist u bendu. Tekst je jako zanimljiv, pročitajte ga i sami, a govori o nastanku Here It Goes Again viralnog čuda, svih pozitivnih stvari koje im je takav način promocije donio, a zatim i o odluci njihovog diskografa da ukine embed opciju, pohlepi i nerazumijevanju. Završava s porukom diskografu kako im je vrijeme da shvate osnovne principe funkcioniranja Interneta, što prije to bolje, iako smatra da je za to vjerojatno i prekasno. Očito i je bilo jer je samo mjesec dana kasnije bend odlučio krenuti dalje sam. Embed funkcija se vratila. Živjela kreativnost i Internet.

Volim glazbu. Jedan od najljepših osjećaja vezanih uz glazbu je otkrivanje novog glazbenika, ili u ovom slučaju glazbenice, čija  djela jednostavno znaš da ćeš i za 10 ili 20 godina hvaliti jer ”to je prava umjetnost”. Čuješ jednu pjesmu, zaintigira te pa malo proletiš Internetom i YouTubeom u potrazi za ostalim materijalom, raspitaš se kod prijatelja je li im ime poznato. Sad si već u nekom zanosu, svaka sljedeća pjesma što je čuješ čini ti se bolja od prethodne, tražiš ima li gdje cijeli album,  i već znaš da je u pitanju mali glazbeni biser koji želiš da svi čuju.

Lauru Marling sam  ”otkrila” čistom slučajnošću, sufrajući YouTubeom. Sitna plava djevojka s gitarom i glasom neobične boje pjevala je o nekim duhovima prošle ljubavi koji su joj slomili srce (Ghosts, album Alas I Cannot Swim) ali ne na uobičajan, tugaljiv način žene koja ne zna što će sa sobom, nego sa snagom i zrelošću koju nisam čula od Joni Mitchell. ”Lover please, do not fall to your knees, it’s not like I believe in everlasting love.” A u pitanju je bila cura koja je mlađa od mene pune tri godine!

Laura Beatrice Marling, rođena 1. veljače 1990. u  Hampshireu, u  Engleskoj,  već je od pete godine svirala gitaru, a karijeru je započela u bendu Noah and the Whale. Javnosti također može biti poznata zbog suradnje s grupom Mystery Jets kao vokal na pjesmi Young Love. Noah and the Whale je napustila 2008. godine kada joj je izašao i prvi album, od kritike hvaljeni Alas I Cannot Swim, a brojni kritičari su je potom prozvali novom nadom folk popa te je iste godine nominirana za nagradu Mercury.

Laura među svoje glazbene uzore ubraja Neila Younga, Boba Dylana, Jamesa Tayora, te posebno Ryana Adamsa. Izloženost glazbi svojih uzora vidi se i u tematici o kojoj pjeva, ljubavi, težnji, ljudskoj psihologiji te beskorisnosti religije, a i u akustičnoj gitari koja prati njen glas.

Većina pjesama s prvog  albuma već se prije mogla pronaći na YouTubeu u akustičnoj verziji, no u pročišćenim studijskim verzijama njene pjesme su dobile posebnu dimenziju i ljepotu. Djevojka od samo 18 godina kroz pjesme priča priče o noćnim morama svog dragog od kojih mu je ona zadnja linija obrane (Night Terrors), dečku kojeg zna da ne može spasiti, ne razumije ga, ali ga svejedno voli (My Manic and I),  o tome kako je lako izgubiti sebe u svijetu (Failure). Tap on my Window pjeva s nevjerojatnom snagom emocije, a scena je dodatno pojačana  violinama te blagim zvukom kiše, koji samo ističu njen glas. Svaki put kada slušam taj album shvatim koliko nevjerojatno talentirana mora biti Marlingica da s tolikom ljepotom tako lako reda rime o poprilično okrutnoj stvarnosti. No unatoč toj tematici, Alas I Cannot Swim nije samo posveta tragičnim ljubavima, niti ni u jednom trenutku djelo depresivke koja plače nad svojom sudbinom, jer je Laura postigla da kroz takve riječi melodija ostane dovoljno jaka te pokretna da doslovno tjera onog tko je sluša da pjevuši zajedno sa njom. Na albumu nema niti jedne krive note, no ipak ne odaje dojam previše da je studijski ispoliran jer u svakoj pjesmi se ”osjeti” da je dio same Marlingice, koja je kao autorica zrela, samostalna i ne pristaje na nikakve kompromise niti na kalupe u koje bi je možda definicije pop glazbe mogle staviti. Ovo je jedan od onih bezvremenskih albuma koji pripada vremenu Dylana koliko i našem vremenu, i nadam se da će se sa jedakim obožavanjem slušati.

Laura Marling nedavno je izdala i svoj drugi studijski album, I Speak Because I Can. Iako je tek nedavno izdan, svi su se složili, barem oni koje ja znam da je slušaju, a i britanski kritičari koji pomno prate njen rad, da je album, iako jednako kvalitetan kao prvi, dosta snažniji te zreliji. Dvadesttogodišnja Laura dublje se bavi pogledom  na svijet s mjesta žene (Made by Maid, za koju kaže da joj je najdraža pjesma s albuma), a iako se još uvijek može osjetiti njena karakteristična akustična gitara, pjesme su nadopunjene bezbrojem drugih instumenata (prvi singl Devil’s Spoke, Alpha Shalows, Hope in the Air) te dosta glasnije. Tri navedene pjesme meni su i najdraže jer se upravo u njima najbolje vidi nova Laura, nevjerojatno snažna i samostalna mlada žena koja ima svoje mišljenje o svijetu i sebi te se ne boji  svoju snagu izraziti u svojoj glazbi. Čak joj je i boja glasa i glas nešto neobičniji i jači!

Marlingica kaže u Hope in the Air: “Why fear death? Be scared of living/Our hearts are small and ever thinning”, pravi primjer nove snage i samosvjesnosti, istina koja je toliko jednostavna koliko i prigodna za citiranje. Rambling Man, druga pjesma s albuma za koju je snimljen video, također jedna od glasnijih te snažnijih pjesma, s duplim vokalima Marlingnice na trenutke zvuči kao neka od pjesama Joni ili Joan Baez, pravi je omjer folka i popa.  Kao i na prvom albumu, Marlingica kroz pjesme priča priče, no dok je na prvom albumu uvijek glavni lik bio ”he”, ovdje je naglasak na ”she”, samu autoricu. Kada sam prvi put poslušala album doslovno sam ostala bez daha, jer nisam bila sigurna što očekivati – nakon takvog prvog albuma kako bi itko mogao napraviti nešto iti približno kvalitetno i odlično. No, iako je album podosta različit od prvog, Laura Marling je u potpunosti uspjela. Mnoge su bitke vođene oko toga koji je album bolji, prvi ili drugi, no kako ne moram birati rekla bih da je prvi malo, iako ne lakši po tematici, tiši, dok je drugi dosta glasniji, studijski više nadopunjen, i zreliji. Ja ih imam običaj slušati pomiješano, malo pjesama s jednog pa malo s drugog, a Devil’s Spoke, Hope in the Air, i Me and my Manic redovito ponavljam bar par puta.

Živimo u vremenu kada riječ ”pop glazba” automatski ostavlja negativan utisak. Pop danas predstavlja glazbu laganu za uši, koju pjevaju adolescenti s nepretencioznom lirikom te melodijom kojoj je jedini zadatak da nas na 4-5 minuta zabavi. Iako to samo po sebi ne čini tu granu lošom, mislim da je malo čudo kada u pop upadne jedna djevojka od 18 godina koja odbija svoj talent podrediti plitkim zahtjevima ”onoga što se prodaje” te stvori opus na koji  Laura Marling  može biti ponosna. U glazbi, kao i u većini stvari što su bitne, uvijek vodilja mora biti iskrena emocija. A Laura, kako je sama rekla u Tap on my Window, uvijek traži ”an emotion you cannot deny” .

Napisala: Sonja

Znanstvenici vole eksperimente. Neki od njih jako vole eksperimentirati sa strujom, neki s ljudima, a neki imaju obje strasti i žele ih spojiti u jednu. Tako je nastala električna stolica. Šalim se. Duchenne je bio neurolog koji se između ostalog bavio proučavanjem mišića na ljudskom licu. U svom najpoznatijem eksperimentu lagano je elektrošokirao izolirane mišiće svojih ispitanika i promatrao tako nastale izraze lica. Sve se to dešavalo u drugoj polovici 19. stoljeća. Nedavo je pak japanski umjetnik napravio modernu verziju tih eksperimenata.

Proces je automatiziran i ponovljen na četiri različite osobe. Cijeli je postupak sniman kamerom i zatim montažno obrađen tako da ih na kraju gledamo u isto vrijeme kako se trzaju uz glazbenu pozadinu.

Desi vam se nekad da gledate VH1 iz nekog razloga i naletite na Madonnin spot za The Power of Good-Bye i shvatite da ste možda baš zato prije tjedan dana odigrali posljednju partiju šaha s likom koji se, nakon mnogih, učinio divnim. Prije toga, imate cijeli niz ovakvih situacija. Ja ću vam, naravno, reći ponešto o tome.

Tik nakon šaha bila sam nekako sasvim u redu. Mirno sam spavala i probudila se čak vesela, što je potrajalo do popodneva, kad se desio Captain Ahab – U Want Me. Sati ripitanja i suze. Prisjećam se svega i po prvi put osjetim da mi fali. Najednom me preplavi užasna tuga koja traje.

Tad kreće val pjesama bizarnih za mene. As I live and breathe, you have killed me, you have killed me. Dobri stari Morissey. Nemam običaj tako govoriti o nekome, ali on mi baš takav i jest. Počinjem razmišljati o pjesmama koje mi se dešavaju i dođe mi Severina koja se preporučuje u pjesmi “Kad si sam”. Tad mislima proleti “Mili moj” te shvatim da maštam o tome da se šćućurim ispod njegovog ramena. Zabrinem se i odem guglati breakup songs.

Svašta se može naći, primjerice, “Podigla me iz pepela” i par stvari od Incubusa. Preslušavajući neki top 100, primijetih da mnoge od njih ne djeluju na mene, no vjerujem da bi se vama mogle i svidjeti. Ljudi drugačije razmišljaju i različite živote vode.

Kroz razgovor s prijateljima primijetila sam da postoji više načina pristupa:

Oni kao ja su totalne emo pičkice. Ja PATIM, razumijete?? Mislim da je takve lako prepoznati; obično pognuto, bezvoljno i automatski šetaju ulicama uz tek pokoji duboki uzdah. Na kavama su očito tužni i samo čekaju da ih pitaš za njega. Svira Everybody hurts, a kasnije i Hurt u originalnoj verziji. Ne mogu ostati sami sa sobom pa vas zovu da se družite.  Pokušajte ih zabaviti.

Prevareni su obično srditi. Žene se pale na Alanis Morissette, Juliette and the Licks, a mnogo njih i na cajke. Nevjerojatno je kako potonje znaju biti neuravnotežene, što je razlog ponekom ludom izlasku. Osvete se kuju, pada se u plač, agresivno se pere posuđe i lupa vratima. Ako se ne volite naročito, javite im se na poziv.

Poneki se jako trude da ne misle. Glazba im pomalo ispire mozak i čini ih neobično mirnima.  Stvar je u repetitivnom ritmu, kako čujem, Daft Punk je bend, a vjerujem da tako radi i goa trance. Nije da oni ne osjećaju tugu ili
bijes, samo se to toliko ne vidi. Kulerski pristup. Možda niti ne primijetite da se nešto promijenilo. Ja nikad nisam bila kulerica.

Blaža verzija emo pičkica je skupina (većinom) muškaraca koji slušaju bendove tipa Led Zeppelin ili se pale na bilo što akustično. Pate u tišini, a inače su nerijetko divni ljudi. Jedan od njih je i moj cimer, osoba koja se najviše smije. Često su to ljudi čiji se posao vrti oko računala i to je veza koja mi nikako nije jasna.

Postoji ih vjerojatno još, svatko i jest poseban kako u svemu, tako i u žalovanju. Zajedničko je to da svi piju i to ih usrećuje. Bez šale. Prvo pivo mi je utažilo bol i pomislih da ću postati cugerica. Dobro, ja sam netko tko je sasvim uvjeren da ga je u oči pogledao žohar, tako da mi možda i nije za vjerovati. Čula sam da je i drugima alkohol srećica. To nije nužno loše.

Večeras se ne pije, ali se ide na InMusic. Veselje.

Nakon Trickyja prošle godine, predstavnike Bristol Sounda imamo priliku gledati i na ovogodišnjem Inmusicu. Nedugo nakon njihovog koncerta u dupkom punoj velikoj dvorani Doma sportova, Massive Attack stižu na Jarun. Baš me interesira kako zvuči njihova glazba u ljetnom, festivalskom ozračju.

Za taj sound vežem tmurnu, tešku atmosferu, što i ne čudi s obzirom na prošlost grada u kojem je nastao. Naime, nekoć je Bristol bio glavna engleska luka za trgovinu robovima. Kišovit lučki grad iznjedrio je mnoge umjetnike koji su njegov duh prenosili u svojim djelima. Dovoljno je spomenuti da poznati crtač grafita Banksy potječe iz okolice tog grada.

Početkom 90-ih rodio se dakle u Bristolu novi glazbeni pravac, kao neka mješavina usporenog hip hopa i elektronike, urbanog, ambijentalnog, melodičnog, često psihodeličnog sounda. Začetnicima se smatraju spomenuti Massive Attack, Tricky i Portishead, a naziv triphop skovao je magazin Mixmag 1994. godine. Prvi takav album bio je Blue Lines Massive Attacka iz 1991. s kojeg je velika uspješnica Unfinished Sympathy sa Sharom Nelson. Spot istoimene pjesme jedan je od prvih snimanih u jednom kadru. 1994. i 1995. bi se mogle nazvati prekretnicama u stvaranju Bristol Sounda, kada izlaze albumi Protection Massive Attacka, Dummy Portisheada i Trickyijev Maxinquaye.

Tricky je nažalost prošle godine ostao maltene nezapažen, što zbog poklapanja koncerata, što zbog jako lošeg ozvučenja na tom stejdžu. Većina se tu malo provrzmala i nastavila dalje. Ipak nešto veće zvijezde, Massive Attack zasigurno će privući više obožavatelja, pa se ne zaboravite nacrtati u srijedu u 23:15 kod T-Mobile stejdža i njihat se, headbengat il šta već na stare hitove poput Angel, Inertia Creeps, Teardrop, Karmacoma, Safe From Harm, itd., uz naravno sjajan novi album kojeg su i došli predstavit – Heligoland. Na njemu se pojavljuje Martina Topley Bird koja je poznata i po suradnji sa Trickyjem. Martina na Inmusicu nastupa i samostalno, a i uz Massive Attack koje prati na trenutnoj turneji.

Od postriphopera – znači bendova koji miksaju triphop s drugim glazbenim stilovima, u ponudi još imamo Morcheebu koja će nastupiti u utorak. Svi se sjećamo njihovih starih hitova poput Rome Wasn’t Built In A Day, The Sea, Be Yourself s pjevačicom Skye Edwards koja je bila dio benda do 2003., da bi se opet vratila ove godine. Nadam se da će iz te pomirbene energije proizaći i odličan zagrebački nastup.

napisala: empetrikoza