U prvom osnove smo u plesnoj grupi imali koreografiju koja se zvala Igračke. Ma koliko željela biti jedna od lutkica-balerina (imale su divne suknjice od tila, sve se kretale elegantno, zajednički, usklađeno) koreografkinja mi je dala jednu od uloga lakrdijaša-klauna. I dok su lutkice bile jednostavno impresivno lijepe u tom svom skladnom kretanju po dvorani, mi lakrdijaši smo nastupali pojedinačno, izvodili sve moguće gluposti, od kreveljenja do raznih akrobacija. A svi gledaju u tebe!

Neke stvari iz djetinjstva prerasteš, a neke druge (čini se uvijek krive!) ostanu zakvačene na tebe. I tako – prebacimo se na faks. Prezentacija pred 50-ak studenata turizma, svi redom puno mlađi od mene. Većina njih je svoje prezentacije odradila kako treba, uz više ili manje nesigurnosti i poneke nespretnosti u vizualnom dijelu. U svojih 15-ak minuta svatko od njih je rekao što je već trebao o komadu lijepe naše koji su trebali obraditi.

Dođe red na mene. Bršljala sam nešto nesuvislo o otocima, gledajući u pod i crveneći se, a rečenice koje su se najglasnije čule i izazvale najviše reakcija bile su: Tu je Tito Jovanku gledao kroz trsku i šaš (ne postoji bolji način da se kaže da negdje raste trska???) i Nemojte misliti da se svi bjeloglavi supovi rode s glavom okrenutom na lijevu stranu (jer sam slučajno stavila 3 fotografije gdje svi gledaju baš tako).

Asistent, možda 5-6 godina stariji od mene, se dvaput primio za glavu slušajući me, a na kraju mi je rekao Krasno kolegice, ali bilo bi dobro da to sljedeći put napravite ozbiljnije i odgovornije jer – zamislite čuda – nismo u dječjem vrtiću. I da, ako vas je zanimalo nešto o tim otocima, morali ste naknadno guglati jer iz moje prezentacije nitko nije dobio previše suvislih podataka.

Ti si bila najsmješnija od svih, rekli su poslije prijatelji. Možda i jesam. Ali ako pošteno priznamo – nekad nismo ovdje da budemo smiješni, nego da izvršimo zadatak do kraja. A ovaj lakrdijaš još uvijek nije naučio kako. I zato se mogu skidati u javnosti, raditi mostove na bilijarskom stolu, izvrtati ruglu sve segmente vlastitog života, ispadati luda, lakomislena i labilna i općenito sve stvari za koje bi većina ljudi mislila da su najneugodnije na svijetu, ali u području ozbiljnog izvršavanja zadatka do kraja sam i dalje jedan veliki neuspjeh jer mi je preneugodno nešto izvršiti prema tuđim očekivanjima. Izaći pred ljude u komadu odjeće koji mi sjajno pristaje, visoko podići glavu, drsko ih gledati u oči dok bez zamuckivanja prezentiram floru i faunu otoka Cresa, s dvije-tri fino odmjerene i dobro tempirane šale, poantom i neočekivanim završetkom nešto je što svaki čovjek teoretski može. Zahtijeva određenu količinu pripreme i vježbe – et voilà! Ali meni je ta situacija Zemljo, otvori se!

Sve si češće mislim da je bolje imati i neuspjeh za prijatelja, nego biti potpuno sam; samoća zna nekad biti pakleno dosadna. A svi vrlo dobro znamo da je dosada najgori osjećaj na svijetu. Ili sam samo vrlo uvjerljiva mala lagalica pa se samozavaravam?

Da pogađam, vi ste… laki, lanjski, laskavci, lažljivci, ledeni, lojalni, lomljivi, lokomotiva, luckasti, lukavi, lutalice, lopuže…? Predajem se, recite mi sami!