U Santiago sam sletjela u 07:25h po lokalnom vremenu, odnosno u 13:25h po hrvatskom. Nakon 24h i 45min letenja i pijuckanja po svijetu, nisam ni primijetila da sam još 3 provela čekajući u redovima: međunarodna policija, imigracijski službenik, čekanje kofera i šećer na kraju – rendgen na izlazu s aerodroma! Ovdje još uvijek nema straha od terorizma, ali ima od unošenja voća i povrća. Ako idete u Santiago, nemojte avionske jabuke skladištiti u torbi. Željna dobrog sira (koji u Santiagu ne postoji) naručila sam nekoliko vrsta od prijateljice koja mi je par mjeseci kasnije došla u posjetu. Posljedica: 50 eura kazne i kila sira u smeću. Dobro da je ajvar odlučila ostaviti doma.

Prijevoz do grada sam internetski dogovorila s agencijom preko koje sam iznajmila stan, pa sam taksiste koji vrebaju plijen na izlazu s aerodroma morala rastjerivati kao muhe. Ipak, pričljiva i susretljiva gospoda prva su ilustracija čileanske gostoljubivosti (pogotovo prema ženama). Dvojica su pokupila moje kofere i odnijela ih do kombija konkurentske firme uz neizbježna pitanja:

Odakle sam? Kako to da sam došla baš u Čile? Koliko ostajem?

Iz Hrvatske sam. Došla sam tu na faks. Ostajem 5 mjeseci.

Digresija: Osim ova tri pitanja na koja sam i kasnije odgovorila nebrojeno puta, neizbježno je bilo i vječito odgovaranje na meni najmrži upit:

Možeš  li mi objasniti rat u Jugoslaviji?

S nogometom me srećom nitko nije davio, ali na uzvik Kusturica! (Kusturika po čileanski) sam nakon tjedan dana počela dobivati epileptične napadaje.

Da se vratim taksistima.

Taksi je u Čileu jeftin i lako ga je pronaći i u najzabačenijim uličicama. Noću ga koriste manje-više svi. Jedini je problem to što taksisti uglavnom očekuju da im govorite kojim putem trebaju ići, što je meni, razumljivo, prvih nekoliko tjedana predstavljalo velik problem. Sa snalaženjem u prostoru, pogotovo u vožnji, ratujem otkad znam za sebe. Snalaženje u gradu koji broji više od šest milijuna stanovnika i koji je podijeljen na pravilne kvadrate (cuadras), zbog čega u prvo vrijeme imate osjećaj da stalno prolazite istim ulicama, me blago rečeno izbezumilo.

No kao što sam već rekla, taksisti su uglavnom iznimno susretljivi i nemaju običaj loviti dodatne kilometre. Kvart u kojem sam živjela, Barrio Yunguay, jedna je od najstarijih četvrti u Santiagu ali navodno i jedna od opasnijih. Iako sam se u svako doba dana i noći osjećala prilično ugodno i sigurno, nakon što bi me ostavili tik pred ulazom u zgradu, svi taksisti su redovno čekali da uđem u stan prije nego što bi otišli. U noćnim satima taksi je definitivno najbolje prijevozno rješenje, međutim nije i najjeftinije. Kako sam bila na ograničenom budžetu, najviše sam vremena ipak provela u gradskim autobusima, koji se u Čileu zovu micro i naravno, u podzemnoj. Kad prvi put vidite međugradski ili međunarodni južnoamerički autobus, postane vam jasno zašto se gradskima tepa. Iako su microsi sasvim pristojne veličine, u odnosu na autobuse koji voze na duže relacije zaista su minijaturni. Prosječan micro je star i neudoban, a u pet mjeseci boravka u Santiagu nisam uspjela prokljuviti je li novi razmještaj kostiju nakon svake vožnje posljedica nekvalitetnih vozila ili divljih vozača.

Mislim da sam promet u multimilijunskom gradu nije potrebno detaljno opisivati. Ipak, savjetovala bih svima koje put nanese u čileansku prijestolnicu da se ne oslanjaju previše na sitnice kao što su zebra ili semafor. Čileanci nerijetko u gomilama zaustavljaju promet kako bi prešli cestu, a vozači si često prokrče put preko zebre trubom  ili nogom na papučici gasa.

Međugradski i međunarodni autobusi i njihovi vozači su pak sasvim druga priča. Nakon vožnje do Buenos Airesa moj život više nikada neće biti isti. Sigurna sam da ću se pri samom pogledu na europske putničke autobuse svaki put sa sjetom prisjetiti najudobnije vožnje koju sam doživjela – one koja je trajala dvadeset sati. Čarobne riječi su cama i semi-cama, odnosno krevet i polukrevet. Isprobala sam obje varijante, ali ipak preporučam prvu ako, kao ja, vožnju volite prespavati. Autobusi koji voze na duže relacije podijeljeni su na dva kata – donji kat se sastoji od šest sjedala koja se po potrebi pretvaraju u krevete, a gornji je rezerviran za one kojima ne smeta djelomična horizontala. U svakom slučaju, nitko vam neće gnječiti koljena, stjuard će vam redovno donositi hranu i piće, a ne gine vam ni zabava – filmovi i neizbježni bingo.

Osim u busu, dosta sam vremena provela i u podzemnoj. Metro u Santiagu postoji od 1975. godine. U funkciji su 4 linije i vlakovi voze svakih nekoliko minuta. Nešto prije mog dolaska putnike je uveseljavala i jedna striptizeta. Osim što je polugola visilala na štangi, često se i švercala pa je njezin subverzivni performans okončan uhićenjem. Sa ili bez egzotičnih plesačica, gužve znaju biti nepodnošljive, što sam ja iskusila odmah prvi dan kada sam više od pola sata bezuspješno pokušavala ući u vlak. E sad, svi koji me dobro poznaju, isto su tako dobro upoznati s mojim strahom od metroa. Neki ljudi se boje paukova, zmija, zubara i gumbiju, a ja se bojim golubova i podzemne. Ovaj put me međutim nije obuzeo i oduzeo strah nego nenormalna gužvetina. U Londonu jednom nisam mogla ući u podzemnu jer me uhvatila panika, ali iako je bila gužva moglo se uz malo truda nagurati u vlak. Na Estación Central u Santiagu u vlak nisam uspjela ući od 8 do 8 i 45 zato što to nije bilo fizički izvedivo. Nema onih mitskih gurača putnika kao u Tokiju ali na svaka dva metra stoji zaposlenik Transantiaga u narančastoj jakni i pazi da netko svojim stršećim ekstremitetima ne spriječi zatvaranje vrata. Ako ste krivo procijenili da ćete uspjeti u naumu da uđete u vlak bez zaustavljanja kompletnog prometa, čovjek u narančastoj jakni će vas zamoliti da izađete. Prilično su zaposleni jer ljudi nakon što su propustili devet, deset vlakova (kao ja prvi dan) u očaju pokušavaju nemoguće  (pomoću javnog prijevoza stići od točke A do točke B) tako da se silom guraju u već natrpana kola. Mila majko viđu pčela – nervozno sam pjevušila taj zlosretni prvi dan i zaključila da je najbolje da stanem pored tri tipa s ogromnim torbetinama i čekam povoljnu priliku. Mudro sam se toga dosjetila jer je na sljedeća vrata koja su se kraj nas zaustavila mogla uskočiti samo jedna osoba, a to je bila moja malenkost, budući da za razliku od one trojice nisam imala veliku torbu koja bi mi otežavala sprint. Dobra stvar je što se ljudi rasporede duž cijele stanice i što postoji red čekanja reda za ukrcaj (ah, redovi svih zemalja ujedinite se) pa tako pred jednim vratima stoji četvero, petero  ljudi dok ostali stoje iza njih. Loša stvar je što je mene bilo strah stajati u prvom redu, s vrhovima prstiju na  onoj groznoj žutoj crti,  pa sam prvih par tjedana provela mnoge ugodne minute pribijena uza zid nadajući se da će se gužva u dogledno vrijeme raščistiti. Razmišljala bih u cijeloj toj izbezumljujućoj strci o onom broju Dylan Doga (kojeg se često sjetim) u kojem neki tip umre dok se penje uz stepenice i onda se nastavlja penjati cijelu vječnost. Tako sam se i ja bojala da ne odapnem tamo na Estación Central, zgužvana kao maramica, gledajući do kraja vremena glupe vlakove kako prolaze.