Kako dobra djevojka (kao što sam ja) završi u životu poput mojega?

Nisam samo ja u pitanju. Milijuni djevojaka i žena diljem svijeta vole muškarce u uniformi. Muškarci u uniformi su oduvijek bili misterija i nije čudno da brojne pripadnice ljepšeg spola završe udane za one koji nose uniforme. Ja sam jedna od njih. Istina, pomalo je neobično da je jedna Hrvatica završila udana za aktivnog časnika američkog zrakoplovstva. Kada kažem aktivnoga, to znači da je njegova karijera US Air Force i da on na posao odlazi u uniformi, da živimo ono što je poznato kao military life. Pored aktivnih tu su još rezervni, umirovljeni, novaci koji još prolaze treninge i obuku, civili koje rade za američki vojni sustav itd.

Svrha mog pisanja neće biti objašnjavanje, divljenje, veličanje, branjenje ili ispričavanje američkog vojnog sustava. To je politički dio kojim se ne želim baviti. Misao vodilja mi je kroz tekstove približiti jedan veliki, specifični dio američkog obiteljskog života koji se prepoznaje pod imenom military life. Naziva se military jer je jedan (ili oba) supružnika aktivni pripadnik vojnih snaga. Onaj koji to nije, kiti se imenom military spouse dok se djeca neslužbeno prepoznaju kao military brats. Military brats su djeca na koju se danas u Americi gleda sa simpatijom i nježnošću jer oni najviše osjećaju teret vojnoga života. To su djeca čiji roditelj(i) puno radno vrijeme služi u jednom od 5 rodova vojske, često izbiva iz doma, propušta brojne važne datume i neprestalno seli obitelj. Suprug/a koja nije active military duty i djeca se krste još jednim imenom, a to je dependents.

Životi koje ove obitelji žive su nezamislivi u normalnim obiteljima; življenje i razmišljanje kao civil jednostavno nije moguće kada si udan/oženjen za vojsku jer ne možeš odlučiti živjeti unutar 20 minuta od roditelja kako bi oni mogli povremeno pripaziti na djecu, ne možeš posaditi drvo na dan kada ti se rodi prvo dijete i očekivati da ćeš ga gledati kako raste, ne možeš planirati život prema prijateljima s kojima si odrastao, ne možeš praviti dugoročne (ili kratkoročne) planove jer jedino što ćeš time postići je da ćeš poludjeti. Razlog? Military ima svoje planove za tebe.

Prije nego je military dobila priliku  kovati planove za moju malu obitelj, zvijezde, sudbina, Nebesa ili nešto četvrto su se potrudili spojiti jednu naoko neobičnu obitelj i prepustiti ju USAF-u. Hrvatica i Amerikanac zajedno u raljama zahtjevnoga života. Moram vam reći da (ipak) uživaju.

Nastavak slijedi.

Jeste li znali da je 9. i 10. listopada u Zagrebu održana 3. Rodina mliječna konferencija? Niste? Ne bih ni ja, da nisam pročitala na Rodi. Vijest je objavljena na još nekim roditeljskim, ženskim, stručnim i lokalnim portalima, ali nisam je uspjela pronaći ni u kojima od vodećih dnevnih novina.

Dobro, reći ćete, pa i nije to sad neka vijest koja se tiče svih, pa da bi morala vrištati s naslovnica. Ne zanima nas sve roditeljstvo, odgoj djece, dojenje i takve stvari. No, iako ih to ne zanima, niti o tome išta znaju, ljudi će svejedno iskoristiti svaku priliku koja im se ukaže i zasoliti pamet nekoj mladoj mami svojim stručnim mišljenjem, a nerijetko i savjetom. Česti su i negativni komentari o dojenju, a u cijeloj su priči najsvjetlije točke oni dežurni ćudorednici koji se snebivaju nad dojenjem u javnosti.

Takve stvari mogu djelovati u najmanju ruku obeshrabrujuće na prvorotkinju koja je prošla kroz devet mjeseci trudnoće i porod, i sad pokušava pohvatati konce vlastitog života koji je ta mala štruca postavila na glavu. A ona samo želi hraniti svoje dijete. Svojim mlijekom. Iz svoje sise. Čudnoga li čuda!

Do prije osamdesetak godina tako su se hranila SVA djeca. Tada je, naime, “uvedeno” hranjenje na bočicu. Odlična stvar – za one žene koje ne mogu dojiti, ili su iz nekog svojeg razloga odlučile da to ne žele. Lijepo je imati slobodu izbora, no ipak je pomalo bedasto tvrditi da je adaptirano mlijeko bolje od majčinoga, a ženi koja želi dojiti svoje dijete to otežavati graniči sa zlostavljanjem. Zašto ljudi svejedno to čine?

S jedne strane, tu je naklonjenost “modernome” životu u okrilju znanosti i tehnologije, čija je zadaća u ovom slučaju ženu osloboditi okova majčinstva i omogućiti joj povratak na posao, ili općenito u društvo. Bočica je produkt znanosti, i zato mora da je bolja za bebu od sise. S druge strane, ista ta modernost rezultirala je porastom seksualnih sloboda, koje su pak dovele do eksplozije pornografije koja nam na svakom koraku pod nos gura ženske grudi u njihovoj ulozi instrumenata za zadovoljavanje muških fantazija i tjera nas da zaboravimo koja je njihova primarna funkcija. Tu sad na svoje dolaze oni koji svaki pa i najmanji komadić kože koji bljesne prilikom dojenja izjednačuju s pornografijom i zato dojenje (osobito u javnosti) smatraju neprihvatljivim. Njih treba drmnuti pod rebra i vratiti ih u stvarnost. To su dojke. Tome služe.

Žene su rođene s prirodnim instinktom za dojenje, no ne i s praktičnom vještinom koja bi im omogućila da od samog početka bezbrižno hrane svoju bebu. Postoji bezbroj malih sitnica koje mogu “minirati” uspješno dojenje, i ako mama ne može do lako dostupnih i korisnih informacija, te nema podršku okoline, često se puta dogodi da stavi ključ u bravu puno prije no što bi to htjela i odustane od dojenja. I zato se dojenje tiče svih koji su na bilo koji način u kontaktu s dojiljama, i ne bi boljelo da se o jednom događaju kao što je Rodina konferencija može pročitati malo više. Nitko ne mora pod svaku cijenu pomagati dojiljama, ali barem neka zna dovoljno da ne odmaže.

Naravno, ima i onih kojima pomoć nije nimalo potrebna jer su prirodni talenti, poput Romkinje koju sam jednom prilikom vidjela na dublinskom aerodoromu kako doji u hodu, a sigurna sam da o tome nije nigdje ništa pročitala. Za sve ostale:

http://roda.hr/

http://www.breastfeeding.com/

http://www.drjacknewman.com/default.asp