Trudnoća i porod možda i nisu najlakša stvar na svijetu, pogotovo ako uključuju bilo kakve komplikacije, ali su prema onome što slijedi nakon njih, a to je briga o maloj urlajućoj drek-mašini, štono bi se lijepo po naški reklo, a walk in the park. Zato se tu puno puta nađe šačica starijih i iskusnijih da friškim rodiljama pomognu zgodnim savjetom ili trikom, što uvijek dobro dođe. Ako vas samo još dodatno ne zbuni.

Moji su savjeti i how-to naputci dolazili iz kulturološki različitih izvora (irskih, hrvatskih, a povremeno i španjolskih), i tu su se i tamo znali onak’ fino pokefati. Već dvije minute nakon poroda bilo je jasno da se ovdje i kroz brigu o djetetu provlači ona ista neinvazivna filozofija. Na primjer, bebu poslije poroda nisu ni na sekundu maknuli iz moje sobe, čak niti da je okupaju (jer kupanje predstavlja nepotreban rizik snižavanja djetetove temperature). Uzeli su je, izmjerili što se već mjeri, obrisali je, omotali u ručnik i stavili mi je na prsa. Kad smo nakon sat-sat i pol svi malo došli k sebi, prebacili su nas u sobu s još tri mame i bebe, pokazali osnovne stvari tipa kako se beba čisti (isključivo vatom i ohlađenom prokuhanom vodom!) i kako se stavlja pelena, obukli dijete i ostavili nas nasamo.

Ako je mama to fizički u stanju, od nje se očekuje da se od samog početka brine o svojoj bebi, i meni je to ok. Jedna poznanica, Hrvatica koja je isto rodila u Irskoj, savjetovala mi je da “im samo uvalim bebu dok sam u bolnici”, jer ću “ionako bit’ strgana”, i da ću “poslije imat’ vremena i preko glave zbližavat’ se s njom”. To stoji za one rodilje koje zbog šavova i bolova ne mogu ustati iz kreveta, ali mislim da je za sve druge to samo nategnuti izgovor jer bebe tih prvih dana ionako spavaju po 15-16 sati ili više dnevno, a nikad, nikad više neće biti stare dan, dva ili tri, i naravno da im je tada mjesto pored mame!

A mama je tih prvih par dana, ako joj je to prvo dijete, malo šeprtljava i nesigurna. I pomalo se boji pupka, tog crnog, sasušenog i ružnjikavog smotuljka koji se, prema hrvatskim standardima, prvih tjedan dana nikako, ali baš nikako ne smije smočiti prilikom kupanja. Nasreću, tu su irske babice, koje su dijete odmah drugi dan po rođenju bacile u kadu i razbile taj mit, dodajući i savjet kako je pupak najbolje čistiti čime drugim nego – pogađate – vatom i ohlađenom prokuhanom vodom. Što se pak samog kupanja tiče, prvih se par tjedana ono ne treba ritualno izvoditi svaki dan, već je bebu dovoljno prebrisati vlažnom krpicom, odnosno napraviti tzv. top’n'tail, a okupati je dvaput tjedno.

Baš fino da se stresovi oko jedne tako malo zahtjevnije radnje poput kupanja mogu amortizirati prorjeđivanjem, ali što je s osnovnim zahvatima kao što su držanje i nošenje? To sićušno bićence izgleda tako krhko, da isprva ne znate s koje biste mu uopće strane prišli, a još manje kako ga primili. Moja se mama bila sva usplahirila prije odlaska u bolnicu, jer, eto, u Irskoj je nepoznanica jastuk u kojem bi bebu donijeli doma, i onda je još tko zna koliko dugo u njemu i držali, jer je tako lakše. Nakon svega dan-dva uz veliko je olakšanje zaključila da jastuk baš i nije neko must-have pomagalo, jer bebe su ipak puno žilavije no što se to na prvi pogled čini, a tako malene sasvim ih je lagano držati, samo treba paziti da se cijelo vrijeme podupire glavica, za što vam je u principu dovoljan jedan prst.

Još jedna od tema oko koje su se lomila koplja bila je temperatura prostorije u kojoj se nalazi dijete. U Hrvatskoj to mora biti otprilike petsto stupnjeva, i ako se vi u kratkim rukavima ne znojite kao prase, smatra se da je bebi zima. U Irskoj se kao optimalna temperatura navodi ona između 16 i 20°C, a svježi zrak uvijek je dobrodošao. U ovom kontekstu uvijek se sjetim Irkinje koja se nije mogla načuditi ljudima koji su negdje na hrvatskoj obali, u proljeće, na 25°C, s djetetom radije sjeli u zadimljeni kafić nego na terasu na kojoj je “bio propuh”. Iskreno, ne mogu niti ja. Možda će zato moje dijete, kao i svi punokrvni Irci, moći po kiši i vjetru hodati bosonogo bez da trepne.

O tome kako izgleda trudnoća u irskom zdravstvenom sustavu mogli ste pročitati ovdje, a ono što slijedi nakon toga – porod, naime – odlikuje se jednim isto tako ležernim i neopterećujućim pristupom. Koliko se dugo u Irskoj rodilja mora truditi prije no što je uopće prime u rodilište, kako će je tamo (ili neće?) pripremiti za sam porod i koliko ona sama smije u svemu tome sudjelovati na razini višoj od one na kojoj je svedena na puki objekt, saznajte u nastavku.

Irska je trudnoća, dakle, protekla relativno glatko i neinvazivno. Ja sam se, kako se to već u trudnoći i pristoji, trudila biti cijelo vrijeme aktivna, ne usvinjiti se preko svake mjere, misliti pozitivno i redovito pohađati trudnički tečaj, na kojemu se zagovarao prirodan porod, ali bez demoniziranja medicinskih intervencija u slučaju potrebe. Sve to skupa dalo mi je povoda vjerovati da ću se i kroz porod prošetati laganini, s noge na nogu, na taj jedan irsko-neinvazivan način. No, taj je dio ipak bio nešto teži.

Trudovi su počeli u petak poslije podne oko pet dok sam se vraćala doma iz grada, ali sam u bolnicu odlučila krenuti tek u subotu ujutro oko osam kad mi je puknuo vodenjak. Išla sam, naravno, pješice, jer je bolnica od stana udaljena svega deset-petnaest minuta, a kroz cijelu trudnoću svi vam trube kako je dobro čim se više kretati dok traju trudovi. U bolnici me je primalja pregledala i ustanovila da mi je vodenjak pukao, ali i da sam otvorena svega centimetar i pol. Prema bolničkim propisima rodilje se na odjel primaju tek kad se otvore četiri centimetra, jer je to prag nakon kojeg su i službeno u trudovima, pa me je teta zato lijepo neinvazivno – poslala doma. U Hrvatskoj je, koliko sam čula, nakon pucanja vodenjaka tako nešto naprosto nezamislivo. Ovdje mi je primalja još samo rekla da me je predbilježila za indukciju za sljedeće jutro, i tutnula mi u ruke nekakav papir na kojem je pisalo u koja se tri slučaja trebam javiti u bolnicu prije toga. Nešto kao ako mi ne bude dobro, ako mi se manta, i ako se porodim valjda. Ništa, torbu na rame, i put pod noge, natrag doma. Pješice.

Doma sam se onda još malo trudila i zabavljala se davanjem elektrošokova samoj sebi uz pomoć TENS aparata (o tome kako to točno funkcionira više informacija ovdje). Kad više ni to nije pomagalo, oko četiri sata poslije podne odlučili smo se vratiti u bolnicu, ovaj put taksijem. Tamo su zaključili da sam otvorena taman četiri centimetra (krasno, jer inače bi me valjda opet poslali doma, ili u šetnju gradom ), obavili formalnosti na prijamnom odjelu i odveli nas drito u rađaonu. Rađaona je vaša privatna soba u kojoj se odvija baš sve od prijema pa do rođenja djeteta. To me je naprosto oduševilo, jer mi se niti  naziv koji se u ovom kontekstu javlja u Hrvatskoj (“boks”), a niti asocijacije koje izaziva pretjerano ne sviđaju. Osim toga, ne znam kako bi ostale rodilje u slučaju takvog prisnijeg smještaja podnosile moje ratne pokliče. Ovako smo lijepo dobili svoju sobicu, svoju slobodicu, gdje su nas, i opet vrlo neinvazivno, ostavili nasamo. Razveselilo me još i to što nije bilo brijanja, niti klistira, niti bilo čega drugoga, samo bi babica navratila svakih petnaestak minuta da vidi kako stvari stoje.

A stajale baš i nisu najbolje, jer sam se užasno sporo otvarala. I tu sad ide onaj najbolji dio: u Irskoj (ili barem u ovoj bolnici) vam dozvole da same odlučite što ćete i kako dalje – naravno, ako to dozvoljava vaše i bebino zdravstveno stanje. U mojem slučaju maratonskih trudova lijepo su mi objasnili koje mi opcije stoje na raspolaganju – ili ću se nastaviti otvarati Kornijevim korakom, pa kad završi, dobro je završilo, ili će me staviti na drip da se cijela stvar ubrza. Nakon više od 24 sata u trudovima, čik pogodite koji sam izlog izabrala. Dodatna nagrada: epiduralna. I makar sam bila otvorena šest centimetara, nitko nije ni trepnuo kad sam je zatražila, dok sam čula da u Hrvatskoj u pravilu kažu da je to “prekasno za epiduralnu”.

Sljedeća sam dva i pol sata praktički prespavala, nakon čega sam bila dovoljno otvorena za guranje. Nakon par potisaka babice su se malo uskomešale i počele spominjati nekakav forceps i epiziotomiju, na što je meni pao mrak na oči, jer sam si bila priželjkivala taj famozni prirodni porod, a na kraju se činilo da od toga neće biti ama baš ništa. Ipak, kad sam se počela buniti, zaključile su da je u redu da pokušam još malo vlastitim snagama. To što su me uopće saslušale i uzele moje želje u obzir značilo mi je koliko i to što su na kraju u skladu s tim i postupile. Koliko je takvo što za očekivati u hrvatskim rodilištima, gdje vam se može dogoditi da doktor u žaru poroda skoči na vas da pomogne izgurati dijete van, i pritom vam slomi par rebara, a djetetu ključnu kost (istinita priča!), ne znam. Ja sam popucala samo malo i zarasla sam brzo i praktički bez bolova, a jedina mi je zamjerka što su me malo čupavo zašili.  I na kraju balade, odjednom mi se u rukama našlo to sićušno prekrasno stvorenjce. Hm, a što sad s njom?

U današnje vrijeme internetizacije, globalizacije, standardizacije, legalizacije i ostalih –acija lako nam se može učiniti da razlike (među društvima, kulturama, pojednicima, you name it) postaju ugrožena vrsta. No, pogledamo li malo bolje, s olakšanjem možemo utvrditi da su još uvijek žive i zdrave, i da nas svakodnevno uveseljavaju.

Uzmimo, na primjer, jedan univerzalan ljudski fenomen trudnoće i poroda. Bilo da ste rodile ili ne, ili da to u nekom doglednom (ili nedoglednom?) vremenu planirate, vjerojatno imate nekakvu predodžbu o tome kako to izgleda, ne samo s biološke strane, već i s one liječničko-zdravstvene, o čemu je ovdje i riječ. Tko će vam pratiti trudnoću? Kako izgleda porod? Koje vam opcije stoje na raspolaganju? Imate li povjerenja u hrvatski zdravsteni sustav kad je riječ o ovim stvarima? Mislite li da je to kod nas riješeno dobro, osrednje, loše ili katastrofalno? Odgovori na ova pitanja ovisit će o vašem vlastitom ili iskustvu osoba koje poznajete, i uglavnom će se, logično, bazirati na hrvatskim prilikama. Ljudi znaju kako sustav u globalu funkcionira, i često ga prihvaćaju zdravo za gotovo, kao da je u kamenu uklesan – ili je to barem dojam koji sam stekla slušajući začuđene ma-nemoj-ispast-će-mi-oči reakcije na moje trudničke priče iz Irske.

A kako to izgleda u Irskoj? Sigurno ne puno drugačije nego kod nas, reći ćete globalizirano. Pa i ne baš puno, ali razlike, one s početka teksta, itekako postoje. Kao prvo, u Irskoj nema ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koja je sama po sebi prilično mršava, barem iz perspektive pridošlice iz hrvatskog sustava. Znači, do ginekologa se može samo u specijaliziranoj bolnici (onoj za ženske bolesti ili rodilištu) ili u privatnoj ordinaciji, što košta finu svoticu. Kao i za sve drugo, i za trudnoću se zato prvo ide k liječniku opće prakse, koji onda upućuje na rodilište, a trudnoću prate zajedno putem naizmjeničnih pregleda.

Već se u ovome nazire jedan prilično drugačiji pristup od onoga u Hrvatskoj. Puno ležerniji, naime. Ako je s mamom i s bebom sve u redu, nema tu nikakvih suvišnih pregledavanja, prepipavanja, nasnimavanja… Kad sam prijateljicu u petom mjesecu trudnoće pitala zna li jel’ nosi dečka ili curicu, rekla je da ne zna jer je zaboravila pitati kad je bila na ultrazvuku, i sad više ne može saznati. Zašto ne, pa zar ne rade ultrazvuk svaki put kad se ide na pregled? A, ne. Ginekolog (a još manje liječnik opće prakse) ionako nema ultrazvuk u ordinaciji, jer u njegovu užu specijalnost ne spada tumačenje nalaza, već se to prepušta radiolozima, radiografima ili kako se već zovu. A budući da nema saznanja o mogućim štetnim djelovanjima ultrazvuka na fetus, on se koristi isključivo ako za to postoje medicinski opravdani razlozi. U zdravoj trudnoći, znači, samo jednom negdje na pola puta.

Isto tako, kad se konačno dočepate tog famoznog ginekologa u rodilištu, on vas (ili ona) neće vaginalno pregledati. Ajme, kojeg li razočaranja! A ako slučajno misli da je vaginalni pregled neophodan, najprije će se stoput ispričati, pa vas još stoput pitati je li to u redu. Dobro, pa koga vraga onda uopće rade na tom pregledu? Ništa posebno. Sestra na šećer testira uzorak mokraće koji ste donijele sa sobom, doktor vam isprepipa trbuh, pita vas kako ste i jel’ imate kakvih tegoba ili pitanja, i aj’ ća. Vidimo se za četiri tjedna (kasnije u trudnoći za dva, u zadnjem mjesecu za tjedan dana). Drugačije nego kod nas? Da. Bolje? Prosudite same. Meni je u trudnoći bilo super. A porod? Porod je pak jedna sasvim druga priča…