rozakoza.com

Pomiješano pismo.

Neka danas sasvim solidna prijateljstva započela sam pogrešno poslanim mejlovima. Što namjerno (zabavnije je poslati privatan mail na adresu nekog zanimljivog, nego krenuti sa „Ti si meni sav smiješan, ajmo se sad malo dopisivati da možda i ja tebi sva budem smiješna. I ne, ne želim ništa drugo od tebe, znaš, ja ti već imam dečka“, a da i nije zabavnije, svakako povećava šanse da nepoznati čovjek odgovori), što slučajno (tako mi i treba kad sam nespretna!).

U slavu tih starih dana – eto jedne varijacije na temu. Dva pisma, za dvije prijateljice. Jedno napisano Idi, drugo Daliji.

A onda su se pisma malo pomiješala tako da djevojke moraju na kavu kako bi svaka dobila svoje. Istina, njih dvije ionako odu na kavu povremeno, ali zašto ne bi otišle još povremenije? Stara dječja izreka ionako kaže Ljudi služe da se druže!

Revolucionarni font

U novom fontu “Obey Revolution by bobistheowl” svako slovo abecede prezentira po jedna “revolucionarna osoba”, odnosno inicijal njihova imena ili ideje, prikazan slikovno.

A ovako izlgeda napisano RozaKoza u obey revolutionu:

Kako vrlo pop-culture

Rat nije čovjeku brat (DMZ, Vijetnam)

Obitelj je tako preživljavala. Sakupljajući smeće za prodaju u daljnju reciklažu. Metali: lim ide za oko 8000 donga za kg pri prodaji japanskoj auto-industriji. Ali meci iz vijetnamskog rata idu daleko bolje: USD 8 za kilogram. Zgoditak, naći metak! Kad smo odlazili s njihovog posjeda, Bill im je dao 5-6 metaka. Ne znam je li to bila nagrada ili plaća. I je li se samilost podrazumijeva?

Bill i Anh su veterani. Obojica su bili u ranim dvadesetima kada su pristupili vojsci – borili su se na strani J. Vijetnama, u savezništvu sa Zapadom, poglavito USA. Billa obitelj nije mogla školovati, zato se pridružio; za Anha ne znam koji je bio razlog.

Stajali smo u Frame of Church dok nam je Anh pričao kako je proveo sedam godina u poslijeratnim kampovima. Tijekom rata je imao plaću od USD 5000,  kojom je podigao kuću u okolici Saigona, koju danas zauzimaju uredi Partije. Njih pet u obitelji skoro da nema ništa. Zato se Anh i bavi ovim poslom – ulogom turističkog vodiča  u DMZ - DeMilitariziranoj Zoni, jednoj od najvećih ironija vijetnamskog rata: oko 10km između južnog i sjevernog Vijetnama, području koje je trebalo biti “tampon” mirna zona nakon oslobođenja Vijetnama od Francuza, a ispalo je poprište američko – vijetnamskog rata nakon kojeg je, nakon rata (od 1975.) do danas, samo od preostalih mina i inog ratnog smeća, ranjeno ili poginulo oko 5000 ljudi.

Na pitanje je li mu to bolno, Anh izbjegava odgovor, govoreći da godinama nakon rata nije imao posao, a obitelj mu je ionako jedino važna pa je samo važno što je relativno dobro plaćen. Iako ga Partija redovno privodi ako vodi grupe Amerikanaca. Pričao nam je kako su Amerikanci imali specijalne svjetlosne lampe kojim su raspoznavali Sjeverno- i Južnovijetnamce po pigmentu u koži, iako pomalo zvuči kao neka legenda. Premda nije legenda da su na mjestu gdje nam je Anh to pričao, na Horrible highway, pucali u leđa južnovijetnamskim civilima, kada je ta cesta bila jedini izlaz iz tek osvojene provincije.

Bill i Anh su nam između ostalog pričali i kako su većinu vremena u rovovima ustvari bili odvaljeni, što na opijumu, što na alkoholu; tako neprestano high nisu ni registrirali što im se točno događalo. Kad bi mislili da će konačno izgubiti  zdrav razum prestali bi na par dana uzimati lijekove protiv malarije i kroz 5-6 dana bi završili na oporavku u jednoj od bolnica na Filipinima. To bi im bio kao odmor. Tako su završili i u Australiji.

Kad govore o Ratu, lica im ne mijenjaju izraz. Bilo je čudno provesti dva intenzivna dana u društvu tako Nepobitne Povijesti. Nisam mogla u potpunosti shvatiti tko je u tom ratu ustvari bio zločest a tko dobar, i je li se ustvari karakteri u njihovim očima uopće dijele po tom kriteriju. Nisam mogla u potpunosti donijeti odluku jesu li oni ustvari heroji ili negativci ili samo vodiči ture.

Nekako nikako nisam mogla izvojiti sebe kao promatrača u tom ratu koji je duboko utisnut u svijest svakog stanovnika Vijetnama i to me poprilično smaralo. Bez obzira na to što smo dva dana provele na motociklima u blatu, posjećujući po najvećoj kiši rovove i šume kaučuka, što je trebalo biti uzbudljivo, cijelo to vrijeme bila sam nekako tužna zbog svih tih degeneralija ljudske prirode. Stvarno smo posebna vrsta.

Ponekad sam na tom putu bila tako ljuta na nas, ljudove.

Kao onda kad sam shvatila da smo sposobni, u funkciji grickalice, skuhati još nerođeno pače – u jajetu. A točno kako sam to shvatila… nikad mi neće dat da to zaboravim!

Stay tuned,

Vrtikoza

Speak, sprechen, parlare, hablar, parler, falar… , a dalje?

Osim što su si, očigledno, iznimno dobri s Bogom, Hrvati imaju još jednu prednost. Hrvatski jezik. Koji je fantastična stvar kad se nađete u većini stranih zemalja (ne, shopping u Graz se ne broji kao boravak u stranoj zemlji; ne za ovu priliku) jer uglavnom možete trkeljati gluposti ili voditi pametne razgovore (da ni ne pričam o komentiranju bilo čega što vam se nađe na putu), a da vas nitko ne razumije. Zbog toga često žalim ljude s engleskih govornih područja jer nemaju neki svoj tajni jezik kojim bi pročavrljali na svom putovanju, nego su izloženi ušima svih na koje naiđu. No, to je već njihov problem. Prvi tek.

Druga prednost hrvatskog jezika je što je relativno kompliciran. Zamislite da ste stranac i trebate naučiti razliku između riječ, reći, rekla i shvatiti zašto se ne može reći rečem. Pas – psić, smrt – smrću… i slične radosti. Živjele glasovne promjene! Strancima koji ga žele učiti zadaje puno muka. Ali i to je njihov problem. Drugi.

Iz toga što je kompliciran i, posebno iz toga što ima glasove koje mnogi europski jezici ne koriste (suglasničke skupine su dodatna radost; probajte Portugalcu dati da izgovara Hrvoje; imat ćete vremena skoknuti si po šibice dok to prosječan Portugalac svlada) proizlazi ta gore spomenuta prednost. Naime, idu nam jezici. Istina, sigurno pomaže i to što TV program nije sinkroniziran, ali stvarno nam jezici kao narodu idu. Tko mi ne vjeruje neka pokuša pričati s Talijanima, Španjolcima i Francuzima koji znaju neki jezik osim materinjeg. Generalno gledano, slabo se time koristimo. Čini se kao da ljudi uče samo kad moraju, ono što im treba. Ili poneke jezike koji su postali popularni nakon sapunica. A šta je s onom starom „Koliko jezika govoriš, toliko vrijediš“? Pa čak i ako ste svladali engleski/njemački/ talijanski/francuski/španjolski… Što je s mađarskim, portugalskim, ruskim, češkim, švedskim, turskim, grčkim…?

Veljača je prošla. Veljačama počinju upisi u novi stupanj u većini škola stranih jezika. Ako i niste iskoristili priliku da upišete bilo novi ili neki viši stupanj jezika koji već poma znate bilo zato što više volite učiti sami ili zato što vas je ples šaljive recesije doveo do situacije izvrtanja praznih džepova, predlažem da proučite ove metode:

1. Flashcards.com (na dnu se mogu odabrati i drugi jezici osim talijanskog)

Nedavno sam pročitala da dijete do svoje druge godine života svlada oko 300-350 riječi, a nakon toga počinje učiti riječi tempom od prosječno 3-10 riječi dnevno. Učeći  nešto brže od tempa malog djeteta možete si priuštiti dnevno naučiti po nekoliko riječi. Bezbolno i sasvim usputno. Bez analize i mučenja. Vrlo brzo ćete otkriti je li vam taj jezik zanimljiv, pa ga možete produbiti istraživanjem gramatike, traženjem izvornih govornika.  U svakom slučaju, putem ove stranice možete svakodnevno besplatno primiti na mail po nekoliko novih riječi pa vidjeti kako vam ide.

2. Michel Thomas

Ova metoda od vas zahtijeva da se opustite i uključite zvuk. Nema pisanja ni slijepog ponavljanja, uči se tako da se razumije. Nužno je znati engleski jer je sve objašnjeno uspoređujući jezik koji se uči s engleskim. Osnovna razina traje 10-12 sati i osobno mislim da je dobar početak učenja, daje pregled u jezik, a ne oduzima previše vremena. O Michel Thomas metodi možete čitati i na – gdje drugdje – wikipediji.

3. Rosetta Stone

Za ovu metodu sam imala najmanje strpljenja, ali od drugih sam čula pohvale. Riječi koje učite su popraćene izgovorom i slikom pa vizualno povezujete, ali mi se čini da su neka ponavljanja prečesta i nepotrebna.

U svakom slučaju, posadite znanje, za nekoliko godina (ili čak mjeseci) možda izraste u novu ljubav/posao. Ili preselite u toplije krajeve.

Sretan Dan žena!

Izumi u koje nitko nije vjerovao

Jeste li znali da je plafon mogućnosti korištenja računala dosegnut već 1949. godine? Mda.

Jedna od teorija ove vaše koze je da su svi izumi proizašli iz lijenosti.
U suprotnom bismo ribali veš na potoku umjesto što ga trpamo u mašinu. I trenirali golubove pismonoše umjesto da se zivkamo, videochatamo i dopisujemo elektronski u stvarnom vremenu. Hodali umjesto da se vozimo.

Da bismo mi sve to tako mogli, netko se trebao domisliti kako nam olakšati život, ništa od toga ne raste na drvu. Još.
Međutim, ništa od toga, u vremenu u kojem je nastajalo, nije prošlo bez žestoke kritike suvremenika.

Naišla sam na članak o izumima koje su tadašnje relevantne figure društva odbacile kao apsurdne ili nemoguće.

Nemilice su svojedobno “streljane” i žarulja i izmjenična struja i on line shopping, automobil, mikročip, televizor, osobno računalo.

Izdvajam osobne favorite:

• nimalo prepotentni stav prema Edisonovoj žarulji:

• a ubrzo si je i sam Edison skočio u usta svojim viđenjem izmjenične struje:

• nenadmašno vizionarstvo oko osobnog računala 1949.:

• zavidna pronicljivost o onome što danas znamo kao sastavni dio života – online shopping, kojeg, ironično, karakteriziraju upravo one prednosti koje kritičari ovdje smatraju da nema:

Mnoge od tih kritika živopisno ilustriraju još jednu moju teoriju – kako su glupi ljudi uvijek najglasniji i s najmanje srama i najviše samopouzdanja iznose svoje stavove. Da je glupost neuništiva i bezgranična – e to već nije samo moja teorija

Čime god se bavili svi vi koji sada ovo čitate, mislim da neću pogriješiti ako kažem da nam je zajedničko da svi imamo dane kad nam “ne ide” i kada nas “nitko ne razumije”.
Možda nitko od nas svojim radom neće zauvijek odrediti putanju čovječanstva, a onda opet – tko zna! To su rekli i njima!

Vajazzle your vagina! Kaj?

Mislim da dodatni komentari s moje strane nisu potrebni. Proslijedite ka gledanju videa.

Bum Čile bum – Javni prijevoz

U Santiago sam sletjela u 07:25h po lokalnom vremenu, odnosno u 13:25h po hrvatskom. Nakon 24h i 45min letenja i pijuckanja po svijetu, nisam ni primijetila da sam još 3 provela čekajući u redovima: međunarodna policija, imigracijski službenik, čekanje kofera i šećer na kraju – rendgen na izlazu s aerodroma! Ovdje još uvijek nema straha od terorizma, ali ima od unošenja voća i povrća. Ako idete u Santiago, nemojte avionske jabuke skladištiti u torbi. Željna dobrog sira (koji u Santiagu ne postoji) naručila sam nekoliko vrsta od prijateljice koja mi je par mjeseci kasnije došla u posjetu. Posljedica: 50 eura kazne i kila sira u smeću. Dobro da je ajvar odlučila ostaviti doma.

Prijevoz do grada sam internetski dogovorila s agencijom preko koje sam iznajmila stan, pa sam taksiste koji vrebaju plijen na izlazu s aerodroma morala rastjerivati kao muhe. Ipak, pričljiva i susretljiva gospoda prva su ilustracija čileanske gostoljubivosti (pogotovo prema ženama). Dvojica su pokupila moje kofere i odnijela ih do kombija konkurentske firme uz neizbježna pitanja:

Odakle sam? Kako to da sam došla baš u Čile? Koliko ostajem?

Iz Hrvatske sam. Došla sam tu na faks. Ostajem 5 mjeseci.

Digresija: Osim ova tri pitanja na koja sam i kasnije odgovorila nebrojeno puta, neizbježno je bilo i vječito odgovaranje na meni najmrži upit:

Možeš  li mi objasniti rat u Jugoslaviji?

S nogometom me srećom nitko nije davio, ali na uzvik Kusturica! (Kusturika po čileanski) sam nakon tjedan dana počela dobivati epileptične napadaje.

Da se vratim taksistima.

Taksi je u Čileu jeftin i lako ga je pronaći i u najzabačenijim uličicama. Noću ga koriste manje-više svi. Jedini je problem to što taksisti uglavnom očekuju da im govorite kojim putem trebaju ići, što je meni, razumljivo, prvih nekoliko tjedana predstavljalo velik problem. Sa snalaženjem u prostoru, pogotovo u vožnji, ratujem otkad znam za sebe. Snalaženje u gradu koji broji više od šest milijuna stanovnika i koji je podijeljen na pravilne kvadrate (cuadras), zbog čega u prvo vrijeme imate osjećaj da stalno prolazite istim ulicama, me blago rečeno izbezumilo.

No kao što sam već rekla, taksisti su uglavnom iznimno susretljivi i nemaju običaj loviti dodatne kilometre. Kvart u kojem sam živjela, Barrio Yunguay, jedna je od najstarijih četvrti u Santiagu ali navodno i jedna od opasnijih. Iako sam se u svako doba dana i noći osjećala prilično ugodno i sigurno, nakon što bi me ostavili tik pred ulazom u zgradu, svi taksisti su redovno čekali da uđem u stan prije nego što bi otišli. U noćnim satima taksi je definitivno najbolje prijevozno rješenje, međutim nije i najjeftinije. Kako sam bila na ograničenom budžetu, najviše sam vremena ipak provela u gradskim autobusima, koji se u Čileu zovu micro i naravno, u podzemnoj. Kad prvi put vidite međugradski ili međunarodni južnoamerički autobus, postane vam jasno zašto se gradskima tepa. Iako su microsi sasvim pristojne veličine, u odnosu na autobuse koji voze na duže relacije zaista su minijaturni. Prosječan micro je star i neudoban, a u pet mjeseci boravka u Santiagu nisam uspjela prokljuviti je li novi razmještaj kostiju nakon svake vožnje posljedica nekvalitetnih vozila ili divljih vozača.

Mislim da sam promet u multimilijunskom gradu nije potrebno detaljno opisivati. Ipak, savjetovala bih svima koje put nanese u čileansku prijestolnicu da se ne oslanjaju previše na sitnice kao što su zebra ili semafor. Čileanci nerijetko u gomilama zaustavljaju promet kako bi prešli cestu, a vozači si često prokrče put preko zebre trubom  ili nogom na papučici gasa.

Međugradski i međunarodni autobusi i njihovi vozači su pak sasvim druga priča. Nakon vožnje do Buenos Airesa moj život više nikada neće biti isti. Sigurna sam da ću se pri samom pogledu na europske putničke autobuse svaki put sa sjetom prisjetiti najudobnije vožnje koju sam doživjela – one koja je trajala dvadeset sati. Čarobne riječi su cama i semi-cama, odnosno krevet i polukrevet. Isprobala sam obje varijante, ali ipak preporučam prvu ako, kao ja, vožnju volite prespavati. Autobusi koji voze na duže relacije podijeljeni su na dva kata – donji kat se sastoji od šest sjedala koja se po potrebi pretvaraju u krevete, a gornji je rezerviran za one kojima ne smeta djelomična horizontala. U svakom slučaju, nitko vam neće gnječiti koljena, stjuard će vam redovno donositi hranu i piće, a ne gine vam ni zabava – filmovi i neizbježni bingo.

Osim u busu, dosta sam vremena provela i u podzemnoj. Metro u Santiagu postoji od 1975. godine. U funkciji su 4 linije i vlakovi voze svakih nekoliko minuta. Nešto prije mog dolaska putnike je uveseljavala i jedna striptizeta. Osim što je polugola visilala na štangi, često se i švercala pa je njezin subverzivni performans okončan uhićenjem. Sa ili bez egzotičnih plesačica, gužve znaju biti nepodnošljive, što sam ja iskusila odmah prvi dan kada sam više od pola sata bezuspješno pokušavala ući u vlak. E sad, svi koji me dobro poznaju, isto su tako dobro upoznati s mojim strahom od metroa. Neki ljudi se boje paukova, zmija, zubara i gumbiju, a ja se bojim golubova i podzemne. Ovaj put me međutim nije obuzeo i oduzeo strah nego nenormalna gužvetina. U Londonu jednom nisam mogla ući u podzemnu jer me uhvatila panika, ali iako je bila gužva moglo se uz malo truda nagurati u vlak. Na Estación Central u Santiagu u vlak nisam uspjela ući od 8 do 8 i 45 zato što to nije bilo fizički izvedivo. Nema onih mitskih gurača putnika kao u Tokiju ali na svaka dva metra stoji zaposlenik Transantiaga u narančastoj jakni i pazi da netko svojim stršećim ekstremitetima ne spriječi zatvaranje vrata. Ako ste krivo procijenili da ćete uspjeti u naumu da uđete u vlak bez zaustavljanja kompletnog prometa, čovjek u narančastoj jakni će vas zamoliti da izađete. Prilično su zaposleni jer ljudi nakon što su propustili devet, deset vlakova (kao ja prvi dan) u očaju pokušavaju nemoguće  (pomoću javnog prijevoza stići od točke A do točke B) tako da se silom guraju u već natrpana kola. Mila majko viđu pčela – nervozno sam pjevušila taj zlosretni prvi dan i zaključila da je najbolje da stanem pored tri tipa s ogromnim torbetinama i čekam povoljnu priliku. Mudro sam se toga dosjetila jer je na sljedeća vrata koja su se kraj nas zaustavila mogla uskočiti samo jedna osoba, a to je bila moja malenkost, budući da za razliku od one trojice nisam imala veliku torbu koja bi mi otežavala sprint. Dobra stvar je što se ljudi rasporede duž cijele stanice i što postoji red čekanja reda za ukrcaj (ah, redovi svih zemalja ujedinite se) pa tako pred jednim vratima stoji četvero, petero  ljudi dok ostali stoje iza njih. Loša stvar je što je mene bilo strah stajati u prvom redu, s vrhovima prstiju na  onoj groznoj žutoj crti,  pa sam prvih par tjedana provela mnoge ugodne minute pribijena uza zid nadajući se da će se gužva u dogledno vrijeme raščistiti. Razmišljala bih u cijeloj toj izbezumljujućoj strci o onom broju Dylan Doga (kojeg se često sjetim) u kojem neki tip umre dok se penje uz stepenice i onda se nastavlja penjati cijelu vječnost. Tako sam se i ja bojala da ne odapnem tamo na Estación Central, zgužvana kao maramica, gledajući do kraja vremena glupe vlakove kako prolaze.

L _ _ _ _ _ _ _ Š!

U prvom osnove smo u plesnoj grupi imali koreografiju koja se zvala Igračke. Ma koliko željela biti jedna od lutkica-balerina (imale su divne suknjice od tila, sve se kretale elegantno, zajednički, usklađeno) koreografkinja mi je dala jednu od uloga lakrdijaša-klauna. I dok su lutkice bile jednostavno impresivno lijepe u tom svom skladnom kretanju po dvorani, mi lakrdijaši smo nastupali pojedinačno, izvodili sve moguće gluposti, od kreveljenja do raznih akrobacija. A svi gledaju u tebe!

Neke stvari iz djetinjstva prerasteš, a neke druge (čini se uvijek krive!) ostanu zakvačene na tebe. I tako – prebacimo se na faks. Prezentacija pred 50-ak studenata turizma, svi redom puno mlađi od mene. Većina njih je svoje prezentacije odradila kako treba, uz više ili manje nesigurnosti i poneke nespretnosti u vizualnom dijelu. U svojih 15-ak minuta svatko od njih je rekao što je već trebao o komadu lijepe naše koji su trebali obraditi.

Dođe red na mene. Bršljala sam nešto nesuvislo o otocima, gledajući u pod i crveneći se, a rečenice koje su se najglasnije čule i izazvale najviše reakcija bile su: Tu je Tito Jovanku gledao kroz trsku i šaš (ne postoji bolji način da se kaže da negdje raste trska???) i Nemojte misliti da se svi bjeloglavi supovi rode s glavom okrenutom na lijevu stranu (jer sam slučajno stavila 3 fotografije gdje svi gledaju baš tako).

Asistent, možda 5-6 godina stariji od mene, se dvaput primio za glavu slušajući me, a na kraju mi je rekao Krasno kolegice, ali bilo bi dobro da to sljedeći put napravite ozbiljnije i odgovornije jer – zamislite čuda – nismo u dječjem vrtiću. I da, ako vas je zanimalo nešto o tim otocima, morali ste naknadno guglati jer iz moje prezentacije nitko nije dobio previše suvislih podataka.

Ti si bila najsmješnija od svih, rekli su poslije prijatelji. Možda i jesam. Ali ako pošteno priznamo – nekad nismo ovdje da budemo smiješni, nego da izvršimo zadatak do kraja. A ovaj lakrdijaš još uvijek nije naučio kako. I zato se mogu skidati u javnosti, raditi mostove na bilijarskom stolu, izvrtati ruglu sve segmente vlastitog života, ispadati luda, lakomislena i labilna i općenito sve stvari za koje bi većina ljudi mislila da su najneugodnije na svijetu, ali u području ozbiljnog izvršavanja zadatka do kraja sam i dalje jedan veliki neuspjeh jer mi je preneugodno nešto izvršiti prema tuđim očekivanjima. Izaći pred ljude u komadu odjeće koji mi sjajno pristaje, visoko podići glavu, drsko ih gledati u oči dok bez zamuckivanja prezentiram floru i faunu otoka Cresa, s dvije-tri fino odmjerene i dobro tempirane šale, poantom i neočekivanim završetkom nešto je što svaki čovjek teoretski može. Zahtijeva određenu količinu pripreme i vježbe – et voilà! Ali meni je ta situacija Zemljo, otvori se!

Sve si češće mislim da je bolje imati i neuspjeh za prijatelja, nego biti potpuno sam; samoća zna nekad biti pakleno dosadna. A svi vrlo dobro znamo da je dosada najgori osjećaj na svijetu. Ili sam samo vrlo uvjerljiva mala lagalica pa se samozavaravam?

Da pogađam, vi ste… laki, lanjski, laskavci, lažljivci, ledeni, lojalni, lomljivi, lokomotiva, luckasti, lukavi, lutalice, lopuže…? Predajem se, recite mi sami!

Je li Internet ubio rock zvijezde?

Prvo je video ubio radio zvijezdu, a sada Internet prijeti ubojstvom rock idola! U dobrim starim vremenima fanovi bi kupili jednu ploču svog omiljenog benda godišnje, ako su imali sreće vidjeli bi ih uživo i strpljivo su čekali da se pojave na naslovnici nekog glazbenog časopisa, pa da pročitaju pokoju rečenicu iz usta glazbenika koju kasnije mogu citirati. Danas svi imaju web stranice, blogove, forume, službene fan klubove, twitter profile i komuniciraju direktno s nama, smrtnicima. Sve to nije nimalo u duhu pravog rock’n'rolla. Mišljenje je to Toma Meighana iz benda Kasabian i poslužilo je novinaru britanskog Guardiana kao uvod za članak u kojem se pita koliko je Internet promijenio rock star mitologiju sadašnjosti.